FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA FIN POČETNA STRANICASkip navigationPRETRAŽIVANJE RIJEČINAJČEŠĆE POSTAVLJENA PITANJA
 

 

FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA

HUSEIN-EF. ĐOZO

Biografija i bibliografija radova Husein-ef. Đoze
Pisati o biografiji Huseina Đoze, poznatog alima i sigurno najimpozantnije ličnosti vjerskog života iza Drugog svjetskog rata kod nas, zahtjevan je i složen rad s obzirom na vrijeme u kojem je on živio. Generalno, možemo govoriti o vremenu njegovog školskog i akademskog educiranja i o drugom periodu iza rata koji započinje zatvorom, a koji nakon zaposlenja u Islamskoj zajednici karakteriše nesvakidašnji rad na idejnoj i organizacijskoj afirmaciji islama.
Svaki islamski radnik, a napose aktivist kakav je Đozo u cijelosti bio, bio je praćen i na svaki način sputavan, čak i u privatnom životu. Vjerovatno je to i razlog što su biografski podaci o Đozi veoma siromašni. Na početku rada želim izraziti svoju duboku zahvalnost Džemaludinu, Đozinom sinu, na ustupljenim dokumentima i informacijama koje su nam bile od izuzetne koristi, kao i drugim koji će u radu biti spomenuti.
Husein, sin Sulejmena i Hasibe, rođen je u selu Bare kod Goražda. Isto selo se i navodi u Glasniku, kao i u svjedodžbi Šeriatskosudačke škole, s tim da se navodi da je riječ o fočanskim Barama. Treća informacija o njegovu mjestu rođenja jeste da je rođen u selu Vranići kod Čajniča, a srez drinjski, kako se navodi u njegovu pasošu Kraljevine Jugoslavije izdatom 1934. godine kao i u prijepisu rješenja komandanta Zetske divizijske oblasti kojim se Đozi odgađa služba u stalnom kadru tadašnje vojske. Međutim, prema kazivanju Đozina sina radi se o goraždanskom selu Bare.
Nadalje, u više biografskih radova navode se i različiti datumi rođenja, od 3. maja, 5. maja ili 1. jula, kako se navodi u svjedodžbi Šeriatsko-sudačke škole u Sarajevu datirane 24. juna 1933. godine. Svi ovi radovi kao i dostupni dokumenti slažu se da je Đozo rođen 1912. godine.
Prvo organizirano obrazovanje Đozo stiče u mektebu pred Šaćir-ef. Mujezinovićem 1918. kada uči prve harfove. Šaćir-ef. je, ujedno, izvršio snažan utjecaj na njega i kako to sam Đozo kaže, odredio njegov daljnji život. Sulejman, Huseinov babo, bio je muhtar i veoma često je odlazio u Foču na tenbih. Jednom prilikom poveo je i Huseina i upisao ga u Mehmed-paše Kukavice medresu u Foči, gdje je učio pred hafizom Hamid-ef. Mujićem. Bilo je to, kako je Đozo sam zapisao, po svojoj prilici 1923. godine. Nakon Foče Đozo prelazi u Sarajevo na daljnje školovanje i upisuje Merhemića medresu, gdje uči pred muderrisom hadži Hasan-ef. Muhamedagićem - Bišćakom. Tako je Đozo zapisao: Hadži Hasan-ef. Muhamedagić - Bišćak bio mi je muderris u Merhemića medresi u Sarajevu. Hadži Ibrahim-ef. Bureka upoznao sam gotovo kad i Bišćaka, jer ga je u nastavi često zamjenjivao. Pored ove medrese u nekim radovim se navodi da je Đozo pohađao i Gazi Husrev-begovu medresu. Međutim, Đozo nije bio đak Gazine medrese školske 1924./1925. i 1925./1926. godine, a koje su, ustvari, godine njegovog medresanskog školovanja, a nismo ga našli zabilježena u dnevniku, odnosno Glavnom katalogu Gazi Husrev-begove medrese. Ovdje navodimo i treće mišljenje, hafiza Mahmuta Traljića, koji kaže da Đozo nije bio ni u jednoj od ovih medresa nego je završio Atmejdan medresu te da je moguće da je Đozo slušao predavanja i muderrisa iz drugih medresa.
Po završetku medrese, Đozo je 1928. godine upisao Šeriatsko-sudačku školu. Do ove godine došli smo na osnovu prepiske između Šeriatske sudačke škole i komande Zetske divizijske oblasti. U toku školovanja Đozo je pozvan na odsluženje đačkog roka od 14 mjeseci. Komandant Zetske divizijske oblasti, divizijski đeneral Vojin Dž. Maksimović, potpisao je rješenje da se regrutu - đaku Đozi S. Huseinu, iz sela Vranići, sreza Čajničkog, vojnog okruga Gatačkog odloži služba u stalnom kadru do završetka ili napuštanja školovanja, ali ne dalje od 25. godina starosti. Rješenje je doneseno na osnovu uvjerenja Šeriatske sudačke škole u Sarajevu, broj 878 od 1/5 1932. godine gdje se dalje kaže: Vidi se , da je molilac zaista redovan učenik V. razreda pomenute škole.
U prijepisu svjedodžbe izdate 24. juna 1933. stoji da je na osnovu &9 štatuta o ustrojstvu Šeriatske sudačke škole položio ispit i stekao ove ocjene:
Tumačenje Kur’ana a. š.           vrlo dobar
Šerijatsko pravo           vrlo dobar
Izvori šerijatskog prava vrlo dobar
Dogmatika        vrlo dobar
Logika vrlo dobar
Psihologija        vrlo dobar
Medžela           odličan
Šerijatski postupak       odličan
Kulturna istorija islama vrlo dobar
Državno pravo  vrlo dobar
Građansko pravo          odličan
Krivično pravo             vrlo dobar
Srpskohrvatski jezik     odličan
Arapski jezik    odličan
Turski jezik       vrlo dobar
Istorija odličan
Prirodne nauke             vrlo dobar
Matematika      odličan
Neobligatne predmete, njemački i francuski jezik, Đozo nije polagao. Kao što se vidi Đozo je sa vrlodobrim uspjehom završio ovu školu, vladao se odlično te u nastavku svjedodžbe stoji da je pronađen sposobnim da može vršiti svaku islamsku znanstvenu službu, a naročito da može službovati kod šerijatskih sudova. Na osnovu ovog dokumenta da se vidjeti da je Đozo imao priliku slušati slijedeće nastavnike profesore: Kapić A. Ali Rušdija, Bašić Salih Safeta, Tufu A. Muhameda i Grđić Božidara, učitelja Korkut Besima, Grgić Miloša, sudiju Vrhovnog suda, i Bušatlić Ajnija. Svjedodžbu je potpisao dr. Šaćir Sikirić, v. d. direktor.
Naredne godine Đozo je radio kao imam Timurhan džamije u Sarajevu i kao vjeroučitelj u osnovnim školama. U međuvremenu je dobio stipendiju Vakufske direkcije u Sarajevu za nastavak studija u Kairu. Pasoš Kraljevine Jugoslavije dobija 8. decembra 1934. godine u kojem piše da je rođen u Vranićima, srez Čajniče, Banovina Drinska, sa stalnim mjestom boravka u Sarajevu. U pasošu još stoji da je stasa visoka, lica okrugla, kose crne, očiju smeđih, nosa pravilna, a za brkove i bradu stoji da ih brije. Nekih osobenih znakova nije imao. U potpisu Đozo se potpisuje ćirilicom kao Đozo Husejin.
Prvi put Đozo, zajedno sa Abdulahom Derviševićem i Salihom Hadžialićem, izlazi izvan granica države 17. 12. 1934. godine preko graničng prelaza Đevđelija, zatim kroz Grčku, a u Egipat je prvi put stupio u Alaksandrijskoj luci. Ovaj put bit će u naredne četiri godine stalna ruta njegovih putovanja. Đozo će se za vrijeme svog studijskog boravka 1936. i 1938. godine vraćati na odmor u zemlju. Na Al-Azharu je upisao Šeriatskopravni fakultet, što je i logičan slijed s obzirom da je u na osnovu ocjena u svjedodžbi evidentno da je Đozo više volio pravne znanosti.
Po završetku studija granični prijelaz u Aleksandriji Đozo napušta 27. jula 1939. godine, a sedam dana prije toga polagao je pismeni završni ispit, kako se vidi iz identifikacione kartice koju su studenti Al-Azhara dobili za ovaj ispit. Na njoj je pored imena upisano je da je Đozo sjedio na sjedištu broj 27. Uvođenje ovih kartica bila je jedna od novina moderniziranja nastave na Al-Azharu. Đozo je bio prvi Bošnjak koji je okončao studije na reformiranom Azharu, kako ističe dr. Jusuf Ramić u Glasniku. Napuštajući Aleksandriju, Đozo je na istoj kartici kratko zapisao: Rrezultate još nisam saznao. O uspješno položenom ispitu Đozo je saznao tek po dolasku u Bosnu, mjesec dana kasnije, odnosno 28. augusta, kako je sam zabilježio na poleđini ove kartice.
Na Al-Azharu Đozo je doživio svoje intelektualno uznesenje. Bio je na samom vrelu dešavanja. Susreo se sa reformiranim muslimanskim školstvom, direktno spoznao savremena kretanja islamske misli i probleme muslimanskog svijeta. Smatram veoma sretnom okolnosti u mom životu i razvoju, čime se osobito ponosim, što sam bio učenik šejh Mustafe Meragije, šejh Mahmuda Šeltuta i šejh Rešid Ridaa, neposrednih i odanih učenika Džemaludina Afganija i šejha Muhammeda Abduhua.
U toku svog studijskog boravka Đozo nije zaboravio svoje Bošnjake. Shvatajući značaj pisane riječi, a ujedno nagovještavajući svoj budući obimni pisani rad, Đozo će objavljivati svoje radove u tadašnjim glasilima u zemlji, a posebno ističemo njegova dva prijevoda iz tog perioda: El-Gazalijin Ejjhel veledi Ahmed Muhamed Šakirov Početak arapskih mjeseci.
Po povratku u Bosnu zapošljava se kao profesor arapskog jezika na Okružnoj medresi u Sarajevu, a naredne godine postavljen je za vjerskoprosvjetnog izvjestitelja reisu-l-uleme i na tom mjestu zatiče ga Drugi svjetski rat.
Već na samom početku rata pokazalo se da su Bošnjaci slabo ili gotovo nikako zaštićeni od stalnih upada četničkih falangi, a da NDH u tom smisli nije poduzimala nikakve ozbiljnije akcije. Bošnjaci se formiranjem muslimanskih milicija pokušavaju oduprijeti ovim napadima. Međutim, naglašen lokalni karakter ovih snaga i neuvezanost sa drugima pokazala se slabom i nedovoljnom. Nakon četničkog pokolja 19. augusta 1942. u Foči, bošnjački prvaci okupljaju se i dogovaraju o potrebi formiranja vlastitih snaga koje će prvenstveno štititi muslimanska ognjišta. Njemačka će vješto iskoristiti ovu klimu i formirati zasebnu SS diviziju. U maju 1943. godine vrši se regrutacija za ovu jedinicu. Iako je radio u Uredu reisu-l-uleme, bio oženjen Almas-hanumom iz ugledne sarajevske familije Brčkalija, za koju hafiz Mahmut Traljić kaže da je bila jedna od najbogatijih u Sarajevu, Đozo će se regrutirati u ovu jedinicu već u augustu. O boravku i radu Huseina Đoze u ovoj jedinci vidi se iz presude Vojnog suda u Sarajevu koju donosimo u cjelini.

Sud br. 41/45

Presuda

U ime naroda Jugoslavije
Vojni sud komande grada Sarajeva u vijeću sastavljenog od drugova Mirka Pekića majora, kao predsjednika vijeća, majora Šahinpašića Hilmije i Andžić Tome kapetana, kao članova vijeća, druga poručnika Hadžiomerović Šefkije kao zapisničara u prisutnosti druga Vase Jovanovića kao zastupnika optužbe, te okrivljenog Đoze Huseina zbog krivičnog djela iz člana 14 UOVS - a. Nakon održane glavne rasprave dana 5-VI-1945. g. u Sarajevu donio je sljedeću:
Presudu
Okrivljeni Đozo Husein, sin Sulejmenov, rođen 1912. g. u selu Vranići, srez Goražde, suplent medrese u Sarajevu, oženjen, sa jednim djetetom, pismen, sa stanom u Zrinskoj čikmi br.3.
Kriv je:
a) Što je od avgusta 1943. g. pa do maja 1944. g. službovao u 28 SS regimenti kao imam, te svojim radom podizao moral u neprijateljskim jedinicama;
b) Što je od jula pa do decembra 1944. g. bio upravitelj imamske škole u Gubenu /Njemačka/ u kojoj su se spremali imami za protunaradni rad u SS-diviziji.
Čime je počinio djela pod a i b krivična djela iz člana 14 UOVS-a pa se stoga po članu 16 iste uredbe
Osuđuje:
Na kaznu robije u trajanju od 5 (pet) godina i pet godina gubitka časnih prava po izdržanoj kazni.
U kazni mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru tj. od 3. maja 1945. g.
Obrazloženje:
Okrivljeni se optužuje kao u dispozitivu.
Djela priznaje u cijelosti.
Brani se da je pomenute dužnosti primio zato što je morao jer je određen bio po potrebi službe. Ovakva odbrana je neumjesna i lažna. Poznato je ko je sve išao u SS trupe.
Zna se da su u Njemačku SS diviziju išli dobrovoljci, prokušani fašisti koji su se stavili u službu njemačkog okupatora. Okrivljeni Đozo Husein kao intelektualac - vjerski predstavnik - nije mogao biti prisiljen da ide u SS trupe, nego je otišao po svojoj vlastitoj volji.
U SS trupe stupio je u avgustu 1943. g. kao imam, te učestvovao u obuci SS vojnika u Mio-u (Francuskoj) i Nojhameru (Njemačka).
Njegov rad u SS diviziji bio je izdajnički jer su se SS vojnici obučavali za borbu protiv Saveznika i NOVJ-e u zemlji. U maju mjesecu 1944. g. optuženi se je primio dužnost upravitelja imamske škole u Gubenu, a koja je škola bila organizovana od njemačkog agenta El-Huseina. Na ovoj školi okrivljeni je moralno i politički pripremao vojnike SS divizije za borbu protiv svoga vlastitog naroda, a u službi našeg najvećeg neprijatelja Njemačke.
Pri odmjeravanju kazne sud mu je uzeo kao otežavajuće izdajnički rad u službi okupatora a kao olakšavajuće ništa.
Iz svega iznijetog valjalo se je osuditi kao u dispozitivu.
Smrt fašizmu -Sloboda narodu!
okrugli štembilj od:
Komanda sarajevskog vojnog područja - Sarajevo

Vojni sud
zapisničar:                               Predsjednik suda
nečitljiv                                   podpis nečitljiv

Viši vojni sud, vijeće kod Generalštaba Jugoslovenske armije je 23. juna 1945. godine porvrdilo presudu prethodnog suda.
Narednih pet godina Đozo je zatvorske dane proveo u Stocu i Zenici. U apriliu 1950. godine Đozo izlazi iz zatvora, kako je zabilježio njegov sapatnik iz tamnice u Zenici Alija Nametak u Sarajevskom nekrologiju.
Po izlasku iz zatvora, kao čovjek bez časnih građanskih prava, Đozo se zapošljava 1950. godine u Tvornicu kožnih prerađevina u Sarajevu, zatim radi u upravi građevinskih puteva Sarajevo od 1953. godine, a 1955. godine prelazi u Metal gdje radi kao viši knjigovođa. U međuvremenu Đozo objavljuje svoj prvi poslijeratni članak i Glasniku IVZ 1958. u broju 6 - 8 pod naslovom Marija, majka Isusova, u Kur'anu i islamskoj predaji. Već u narednoj godini Đozo će objavljivati svoje radove u svim brojevima Glasnika i ujedno raditi rezimee na arapskom jeziku. Bila je to blaga najava njegovog povratka u Islamsku zajednicu koji će uslijediti 1960. godine kada biva imenovan za vjerskoprosvjetnog referenta u Vrhovnom islamskom starješinstvu gdje ostaje sve do svoje smrti 1982. godine.
Ovaj period njegova života možemo okarakterizirati kao najplodonosniji i najangažiraniji. Već naredne 1961./1962. školske godine nalazimo Đozu kao profesora tefsira, akaida, fikha, hadisa i ahlaka šestom razredu Gazi Husrev-begove medrese. Đozo je inače predavao višim razredima, a pored ovih predmeta kasnije je predavao i vaz.
Godine 1964. Husein Đozo je izabran za predsjednika Udruženja ilmijje. U tom svojstvu slijedi organiziranje mnogobrojnih seminara i susreta sa imamima, a posebno seminari za osposobljavnje imama i hatiba na prevođenju hutbi, što predstavlja jednu od kvalitativnih novina na ovim prostorima koje će Đozo inicirati. Razumijevajući potrebe kako imama tako i našeg bošnjačkog stanovništva, on je 1970. godine pokrenuo i Islamske informativne novine, Preporod, glasilo Udruženja ilmijje BiH. Đozo je u dva navrata bio urednik ovog glasila, prvi put od njegova izlaska do 1972. godine, a zatim od 1976. do 1979. godine. Godinu dana poslije početka izlaženja Preporoda Đozo pokreće Preporodovu biblioteku u kojoj je objavljeno više djela od izuzetne važnosti za Bošnjake na ovim prostorima. U ovoj biblioteci objavljeni su Temelji islama od Vehbije Hodžića, Islam u vremenu - zbornik njegovih radova, reprint izdanje EL-Gazalijeva Ejjuhel veled, i mnoga druga. Nekoliko godina uređivao je sarajevski godišnjak Takvim, čiji je izdavač, također, bilo Udruženje ilmijje BiH.
Početkom 1966. godine Đozo je inicirao pokretanje predavanja za omladinu, koja su odigrala značajnu ulogu u vraćanju omladine islamu. Predavanja su prvo počela u društvenim prostorijama harema Begove džamije, a kada je i tu postalo pretijesno, prešli su u Carevu džamiju, a zatim su predavanja održavana u Jahja pašinoj džamiji (]určića džamija) i u sali u zgradi Starješinstva IZ-e BiH. Tribine su imale izuzetni efekt. Petkom iza akšam-namaza i harem Careve džamije je bio pun. Organiziranje ovih predavanja za omladinu bila je i konkretna realizacija mnogobrojnih radova koje je Đozo posvetio omladini, njihovim problemima i radu sa njima. Predavači iz Sarajeva su odlazili u druga mjesta i držali predavanja (Visoko, Zenica, Mostar, Goražde, Zagreb, Banja Luku,...).
Đozina nesvakidašnja misao i osjećaj potrebe i realnog stanja ogleda se u ideji prikupljanja zekjata i sadekatu-l-fitra za potrebe obrazovnih institucija u Islamskoj zajednici. Ovakvo razumijevanje kur’anskih kategorija kojima se treba davati zekjat izazvalo je različite reakcije kako kod nas, tako i u muslimanskom svijetu. Ova ideja je realizirana i danas možemo sa sigurnošću reći da je bila najoptimalnije rješenje finansijskih problema sa kojima se Islamska zajednica suočavala. Ovu praksu prihvatile su i neke institucije u muslimanskom svijetu kao što je Kuvajtsko ministarstvo zekjata.
Godine 1977. u Sarajevu otvara se Islamski teološki fakultet gdje je Đozo u narednih pet godina bio profesor tefsira. Ovdje treba istaći da je i oko otvaranja Fakulteta Đozo imao istaknutu ulogu. Na predavanjima, ističu njegovi studenti, nije nastojao ex katedra ponuditi studentima informaciju nego ih je navodio na aktivno učešće, razvijao kod njih kritičku misao. Znao je, kako se sjećaju, već sa vrata iznijeti misao kaja bi studente zaintrigirala ili čak zapanjila svojom slobodom. Tada bi nastala polemika, čak i žučna rasprava.
Treba istaći da je Đozo bio poznat i u islamskom svijetu. Bio je član mnogih međunarodnih institucija i dopisni član Akademije za islamska istraživanja u Kairu. Učestvovao je na mnogim konferencijama i simpozijima u islamskom svijetu.
Ovog izuzetnog alima i islamskog radnika budno je pratila tadašnja državna bezbjednost. Veoma često znao je biti na dugim saslušanjima i ispitivanjima. Koliko su bili teški trenuci njegova života i i traume koje je saburio govori ostavka koju je svojeručno napisao, po običaju suhom olovkom, naslovljenu Izvršnom odboru Udruženja Ilmijje - Sarajevo, a datirane 13. decembra 1976. godine, u kojoj kaže:
Poslije ozbiljnog razmišljanja donio sam neopozivu odluku da podnesem ostavku na svim funkcijama u Udruženju ilmijje, što ovim i činim.
Iskreno će me radovati ako moje povlačenje omogući bolji rad i brži razvoj (...) koje nosi Udruženje.
Sa najplemenitijim namjerama radio sam za dobro Udruženja koliko sam mogao, umio i koliko su dozvoljavale prilike.
Mirne savjesti ostavljam javnosti i historiji da ocijene moj doprinos u razvoju Udruženja.
Izražavam najiskreniju zahvalnost i priznanje saradnicima i svim članovima Udruženja na nesebičnom radu i zalaganju, bez čega Udruženje ne bi moglao ostvariti ono što je ostvarilo.
Spreman sam da i dalje stavim sve svoje snage u službu Udruženja kao njegov član.
Sarajevo, 13. decembar 1976. godine  H. Đozo
Međutim, Đozo nije tada podnio ostavku, odnosno nije nam poznato, ali u svakom slučaju ostao je i dalje na ovoj funkciji. Učinit će to tri godine kasnije. Naročito 1979. godine Đozo je bio na udaru komunističkih vlasti zajedno sa svojim saradnicima iz Preporoda i Udruženja. Rekli bismo da je to bila teška godine za iole svjesne Bošnjake. I Preporod u dva članaka i Udruženje ilmijje na svojoj sjednici održanoj 26. 9. 1979. godine reagirali su na Parergon Derviša Sušića koji je od 6. augusta objavljivan u Oslobođenju. Najpogodniji moment za opću hajku i planirano uklanjanje sa scene, odnosno zatvor nađen je nakon njegovog istupa 23. septembra 1979. godine u Poriču kraj Bugojna kada se, prilikom otvaranja novosagrađene džamije, prisutnima obratio sa riječima: Braćo muslimani. Đozo je tada, u svome obraćanju, nagovijestio buđenje islma, 15. stoljeće islama: ... Muslimani u Jugoslaviji i u svijetu danas nalaze se u povjesnom trenutku radi nastupajućeg 15. stoljeća islama. U svijetu se pripremaju velike proslave u tu čast i zbog toga ova džamija ima svoj duboki smisao. Bio je to dovoljan povod.Negovo obraćanje sa Braćo muslimani, u tadašnjoj političkoj klimi "bratstva i jedinstva", značilo je favoriziranje muslimana i isticanje nacionalnog, odnosno vjerskog. Izdvajamo jedan od mnogobrojnih komentara ovog događaja iz tadašenjeg Oslobođenja u članku: Šta se stere u ime vjere u kojemstoji: Ukratko rečeno, duhove je uznemorilo istupanje na tom zboru dvojice vjerskih službenika, Huseina Đoze i Hamdije Jusufspahića. Bolje rečeno onih dijelova istupanja koji su ponajmanje imali veze sa vjerom, a ponajviše sa politikom. Konkretnije, sa atakom na bratstvo i jedinstvo, sa nasrtajem na socijalističko zajedništvo.Tada se u vili kod Bugojna Tito uključio u opću hajku kada je, obraćajući se na televiziji, izjavio da mu je rečeno da postoji jedna grupa koja radi na razbijanju bratstva i jedinstva i da se sa njom treba energično obračunati. Komunisti organiziraju iskonstruirane skupove imama na kojima trebaju osuditi Đozu, vrbuju slušaoce ovog obraćanja i prave medijsku kampanju protiv njega i Preporoda. Nakon ovakve klime samo se još čekalo da i tadašnji Reisu-l-ulema Naim ef Hadžiabdić iznese svoju osudu i Đozi bi bilo suđeno. Međutim, kako nam je rekao hafiz Mahmut Traljić, Reisu-l-ulema je odlučno stao u odbranu Đoze kada mu je Seid Maglajlija, ispred tadašnje vlasti, došao tražiti i njegovu osudu, i to je bio ujedno kraj ove kampanje. Mi smatramo da su komunističke vlasti ipak shvatile da bi posljedice njegova suđenja i zatvaranja bile negativne kako u zemlji tako i u svijetu, gdje je Đozo nesumnjivo uživao ugled.
Đozo nije imao kud. Bio je to vrhunac svih pritisaka koje je čitavo vrijeme svoga života uspijevao prevladati. Tada podnosi ostavku na mjesto predsjednika Udruženja ilmijje, povlači se sa javne scene i posvećuje studentima. U ostavci koju je uputio Izvršnom odboru Udruženja ilmijje u Sarajevu kaže se:
Ovim podnosim ostavku na položaj predsjednika Udruženja ilmije u SR Bosni i Hercegovini i odgovornog urednika lista "Preporod".
Radio sam kao nosilac gornjih funkcija koliko sam mogao i umio. Uvijek sam se, to posebno ističem, rukovodio plemenitim namjerama i interesima Ilmijje, Islamske zajednice i interesima šire društvene zajednice. Ne poričem eventualne greške, jer ko radi taj i griješi. Ali kategorički tvrdim da nisu bile svjesno počinjene.
U svome radu nisam se rukovodio ni svojim položajem ni materijalnim interesom. @elio sam samo to da dam svoj skromni doprinos u razvoju Udruženja ilmije, Islamske zajednice i društva uopće.
Ostavljam vam da ocjenite moj doprinos u svemu tome.
Ostajem i dalje na raspolaganju Udruženju ilmijje kad god zaželi moju pomoć.
Osjećam potrebu da vam se najiskrenije zahvalim na saradnji.
U Sarajevu, 21. 11. 1979.    Husein Đozo
Husein Đozo umro je u Sarajevu 30. maja 1982. godine, a ukopan je na gradskom groblju Bare1. juna. Tarih na njegovom nišanu na arapskom jeziku napisao je hafiz Kamil ef. Silajdžić koji u prijevodu na naš jezik glasi:
U ime Allaha, Sveopćeg Dobročnitelja, Milostivog.
Učenjak učenjaka, stvorenja najboljih,
Hadži Husein Đozo, profesor na Islamskom fakultetu.
Na čelu naše ilmijje bio je mnogo godina,
pisao je rasprave iz našeg dina,
najviše tumačenje kur'anskih dubina.
Tarih mu piše Kamil, prijatelj u žalosti:
"Husein Đozo, vaiz i pisac, nek je u radosti!"
1402. h
Vrhovni sabor islamske zajednice na sjednici održanoj 6. 10. 1990. godine donio je odluku o potpunoj rehabilitaciji Huseina Đoze, a Fakultet islamskih nauka mu je u povodu njegove smrti posvetio prvi broj Zbornika radova.
O njemu, na kraju, možemo reći da nije imao krompira u džepu iako je izražavao kooperaciju sa tadašnjim režimom. Đozo je živio skromno. Na ostavštini nakon smrti njegova djeca, Fatima, Lejla i Džemaludin, od njega su naslijedila samo jedan zimski kaput, kako nam je rekao njagov sin. Rifat Džaka, sekretar u Udruženju ilmijje u vrijeme njegova poznijeg predsjednikovanja, kazao nam je da Đozo nije nikada naplačivao putne dnevnice. Đozo spada u onaj dio naše uleme koji je prihvatio saradnju sa režimom. Njegova retorika je socijalistička, onog socijalizma koji nije negirao vjeru, odnosno, socijalizma sa humanim licem. Činio je to Đozo i ostali kako bi iskoristili najviše što se moglo u tom vremenu za dobro Bošnjaka i Islamske zajednice, za razliku od drugih koji su se naprosto morali povući iz javnog života i Islamske zajednice ili nisu idržali teret pritisaka na Islamsku zajednicu, koja je bila u fokusu komunističkog nasilja.

Bibliografija radova prof. Huseina Đoze
Husein Đozo svojom pisanom riječju, sa preko 250 naslova i čestim boravkom na terenu uz susrete sa imamima i džematlijama sigurno predstavlja najmarkantniju ličnost vjerskog života u periodu komunističke vladavine kod nas.
Njegovi radovi od bilješki, izvještaja, aktualnih komentara, rasprava i polemika, odgovora na pitanja do studija i komentara Kur'ana bili su rado čitani zbog svoje lahkoće jezika i aktualnosti. Đozo nije pisao opterećen naučnom metodologijom, on ne navodi od koga preuzima određenu misao, nema citata i, rekli bismo nažalost, nema fusnota niti literature . Ni imena Đozo ne spominje, izuzev modernista okupljenih oko Menar škole, a i njih rijetko. Smatramo da je razlog ovakva njegova stila u tome, kako ističe Aziz Kadribegović, što njegovi tekstovi nisu nastajali daleko od svijeta, u zatvorenim kabinetima i po unaprijed razrađenim shemama, na prethodnim istraživanjima ili sintezama, oni su, zapravo,otkucaji srca uzbuđenog bića, koje to uzbuđenje brižljivo bilježi i registrira ne samo na individualnom nego i na širem socijalnom planu, osjećajući dublje i intenzivnije sve "pritiske svijeta" i nastojeći na njih odgovoriti na način koji, u prvom redu, podrazumijeva korišćenje islamske ideje, ali i nekih univerzalnih vrijednosti koje prenose visoki moralni kredibilitet.
Samo na taj način Đozo će se prihvatiti pisanja Tumačenja Kur'ana  u Glasniku VIS-a od 1962. i raditi na tom projektu naredne četiri godine uz stalno objavljivanje i drugih članaka. Kasnije će ovaj četverogodišnji rad biti sabran u tri zasebna sveska pod naslovom Prijevod Kur'ana s komentarom. Đozo će 1974. opet u Glasniku VIS-a nastaviti sa tumačenjem četvrtog džuza i završti sa 175. ajetom sure Alu Imran.
Zatim će Đozo od 1965. godine pa u naredne dvadeset i četiri godine odgovarati na pitanja čitalaca u rubrici Pitanja čitalaca i naši odgovori, da bi taj posao nastavio 1978. u Preporodu u rubrici pod nalsovom Vi pitate - Mi odgovaramo. Naredne godine uporedo će ispunjavati ovu rubriku u oba glasila. Odgovore, samo iz Glasnika i po vlastitom odabiru, sakupio je općinski Odbor Ilmijje BiH Općine Srebrenik u zasebnu knjigu pod naslovom Fetve u vremenu.Također su i u Sandžaku objavljeni ovi odgovori pod naslovom Fetve i do sada su izašla dva izdanja, 1992. i 1996. g., od različitih izdavača.
Đozo se čitalačkoj javnosti predstavio i kao vrstan bilježnik i putopisac svojim serijalom Radi ibreta, odnosno Sjećanja, objavljivana u Preporodu, u periodu od 1974. do 1978. U ovom serijalu on kroz znamenite ličnosti, alime, muderrise i ljude koji su imali utjecaja na naše kretanje, govori o našoj prošlosti radi pouke, odnosno ibreta. Đozo piše "... uporno zastupam demistifikaciju i demitologizaciju naše prošlosti. Govorim o prošlosti samo kao osnov za dalje kretanje. Otkrivam u njoj samo ono što je trajno i može i dalje da živi. Ne možemo živjeti u prošlosti, ali ne smijemo s njom prekidati veze. Pogrešno je misliti da historija počinje s nama. Prošlost nam je neophodna kao startna baza. Svaka generacija nastavlja dalje i daje svoj doprinos za dalje kretanje.Ovdje se u potpunosti slažemo sa prof. Ramićem i izražavamo našu žalost da ovaj Đozin rad do sada nije sabran u zasebnu knjigu i objavljen.
Pored ovih dugogodišnjih radova Đozo je stalno pisao o svim temama ne ograničavajući se na samo jednu oblast. Njegove radove naći ćemo u Novom beharu, El Hidaji, Islamskom glasu, Jugoslavenskom glasu, Takvimu, Hrvatu, Islamskoj misli, Slobodi i savjesti, zatim Zborniku radova FIN-a, a najviše, svakako, u Glasniku VIS-a i Preporodu.
Reagirao je na izazove, upuštao se u polemike i rasprave, odgovarao na neprimjereno pisanje o islamu. Tako bilježimo njegov prvi rad nakon izlaska iz zatvora objavljen u Glasniku 1958. g. pod naslovom Marija, majka Isusuva, u Kur'anu i islamskoj predaji, kao odgovor fra Branku Kriliću na istoimeni članak objavljen u časopisu Dobri pastir (IV - V/1955. g., svezak i - IV, str. 63 - 64) gdje se na tendenciozan način govori o Kur'anu i Muhammedu (a. s.). Pored spomenutog fra Branka Krilića Đozo je polemizirao i sa Muhammedom Pašićem, dr. Milivojem Perovićem, Saitom Orahovcem i dr.
Od zasebnih djela ostala su već spomenuta tri sveska Prijevod Kur'ana s komentarom i Islam u vremenu koji predstavljaju nešto dorađenu verziju njegovih radova objavljenih u Glasniku VIS-a. Treba spomenuti da je za vrijeme petogodišnje profesure na Fakultetu islamskih nauka Đozo napisao kompletne skripte pod naslovom Tefsir - tumačenje Kur'ana za I, II, i IV godinu studija, s tim da nam je prof. Enes Karić, koji je ujedno i prekucavao ove skripte kao Đozin asistent, rekao za skriptu, koja je naslovljena za IV godinu, da se izučavala na trećoj i četvrtoj godini studija.
Husein Đozo je pisao na našem i arpskom jeziku. Interesantno je spomenuti da je 1943. g. iz štampe izašla hamajlija pod naslovom En'am šerif, u izdanju Prve muslimanske nakladne knjižare , gdje je Đozo izvršio izbor sura i ajeta te izabranih dova i napisao pogovor. Hamajliju spominjemo u ovom kontekstu jer su prva stranica, nazivi dova i pogovor pisani na bosančici. Potpisivao se najčešće punim imenom i prezimenom, ili kao Ebul Džim, otac Džemaludinov, misleći na svoga sina, a ispod nekih radova se nije potpisao. I dok su nam radovi na našem jeziku poznati i dostupni, dotle je gotovo nepoznanica njegovo pisanje u arapskoj štampi. Hvale je vrijedan rad uredništva ovogodišnjeg Takvima u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u kojem su prevedena tri njegova rada: njegov govor održan na Prvoj konferenciji za islamsku da'wu održanom u Tripoliju i dva rada koja je objavio u kuvajtskom El- 'Arebiju. Muharem Omerdić nam je rekao za još jedan njegov rad u ovom časopisu pod naslovom Qile we qale u kojem je Đozo redakcijski tituliran kao al-‘alame, što znači da je bio veoma poznat i cijenjen. Nadalje, Đozo je pisao i u Sawtu-l-’islamu i Es-sijasetu-l-’usbu‘ijja.
Smatramo neophodnim da se iznađu mogućnosti da se osvijetli njegov rad na arapskom jeziku, susreti i poznanstva kao i prepiske koje je vodio sa svojim suvremenicima. Muharem Omerdić nam je govorio da je imao priliku čitati pismo koje je Đozo poslao šejhu Mahmudu Šeltutu, poznatom rektoru Al-Azhara pravniku i mudžtehidu, u kojem ga je pitao o učenju ezana putem zvučnika, kaseta i ploča. Ovu prepisku je Đozo i objavio u svome radu "Da li je po islamu dozvoljen ezan putem zvučnika" i u prilogu je dostavio i fetvu ovog uvaženog alima. Držimo je da je to dug koji smo dužni učiniti prema ovom velikom čovjeku i alimu.


 

V. prilog: Faksimil prijepisa svjedodžbe Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu. Isti lokalitet navodi se i u "Spomenici Šerijatske sudačke škole u Sarajevu". V.:"Spomenica Šerijatske sudačke škole u Sarajevu", Sarajevo, 1937, str.90.

V. prilog: Faksimil njegova pasoša.

V. prilog:  Faksimil prijepisa rješanja komande Zetske divizijske oblasti.

Husein Đozo, "Sjećanja", Preporod, Udruženje Ilmije u SR BiH, VII/1976, br. 129, str. 5. Osobno osjećam poseban dug i obavezu prema hadži Mujagi Merhemiću. Moje vjersko obrazovanje počelo je u Merhemića medresi. Husein Đozo, "Sjećanja (Hadži Mujaga Merhemić)", Preporod, VII/1976., br. 142, str. 5.

Ovo su dva najstarija godišta Glavnih kataloga koje smo našli u Sekretarijatu Gazi Husrev-begove medrese. Riječ je o Glavnom katalogu tečaja za I, II, III i IV pripravni razred za 1924./1925. školsku godinu i niži pripravni tečaj za I, II, III i IV razred. Nažalost, Glavni katalozi za naredne godine nisu sačuvani.

U nekim biografskim izvorima navodi se da se Đozo 1927. godine upisao na
Šeriatsko-sudačku školu. Međđutim, {kolske 1927./1928. godine nije otvaran novi razred. V. : op. cit., str. 108.

Dr. Jusuf Ramić, Bošnjaci na Al-Azharu, Husein Đozo (1912.-1982), Glasnik, Rijaset Islamske zajednice, LVIII/1996, br 4 - 6, str. 289.

Moje veze sa dr. Hazimom datiraju još od 1934. godine, kada sam dobio stipendiju od Vakufske direkcije za studiranje na El-Ezheru u Kairu. Bio je tada direktor Vakufske direkcije. Husein Đozo, "Sjećanja (Dr. Hazim Muftić)”, Preporod, VII/1976., br. 132, str.6.

U pasošu prema pečatima sa graničnih prijelaza stoji da je prvi put kročio na egipatsko tlo u Aleksandriju 20. decembra. U toku svog studijskog boravka Đozo je dva puta dolazio u zemlju, prvi put 10. 7. 1936. godine ulazi preko \evđđelije, a u Aleksandriju se vraća 16. septembra iste godine. Drugi put, 12. jula 1938. godine napušta Aleksandriju, u zemlju ulazi 15. 7. 1938. , a vraća se 30. 11. 1938. i sti`e u Aleksandriju 7. decembra 1938.

Dr.Jusuf Ramić, op. cit., str. 289.

V. Prilog: Fotokopija identifikacione kartice za polaganje završnog ispita na Al-Azharu.

Husein Đozo, Vrijeme obnavljanja islama, Preporod, br. 25 (200), 15-31. decembar 1978., str. 5.

Muhammed El-Gazali, Ejjuhel veled, Izdanje Prve muslimanske nakladne knjižare Muhammeda Bakira Kalajdžića, Sarajevo 1943., 24 str.,

Ahmed Muhammed Šakir, Početak arapskih mjeseci, Izdanje Reisu-l-uleme Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije, Sarajevo 1941., 30 str.

Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji, Bošnjački institut Zurich - Odjel Sarajevo, Sarajevo, 1996., str. 86.

V. prilog: Presuda sudski broj 41/45

V. prilog: Potvrda presude Vojnog suda komande grada Sarajeva.

Bili smo sprva izdržavanja kazne u zajedničkim sobama u Zenici, a jedno vrijeme, u ljeto 1945. radili smo kao slobodnjaci izvan zatvorske kaznione: Čistili travnjake , kupili otpale listove i slično. ... Kada je otišao kući, aprila 1950. poslao mi je jedan paket hrane. Alija Nametak, Sarajevski nekrologij, Zurich, (bez godine izdanja), str. 273.

Glavni katalog Gazi Husrev-begove medrese za 1961./1962. {kolsku godinu.

"Spmenica o dvadesetgodišnjem postojanju Udruženja ilmijje", Sarajevo, 1971., str. 63. Husein Đozo je glavni i odgovorni urednik ovog djela i ujedno je napisao predgovor.

Opširnije vidi: Dr. Enes Karić, "Istakuti alim svoga vremena", Preporod, XXVII/1997; br. 609, str. 13.

Nama su poznata neka njegova učešća na međđunarodnim simpozijima. Učestvovao je na:
- Prvom kongresu Akademije islamskih nauka održanom u Kairu 6. 3. 1964. godine (Husein Đozo, Prvi kongres Akademije islamskih nauka, Glasnik, XXVII/1964, br. 5 - 6, str. 213 - 220.) Na uvom Kongresu Đozo je bio gost, ali se u dva navrata javljao u diskusijama.
- Đozo je, također, učervovao i na Četvrtom kongresu "uleme" održanom u oktobru u Kairu (Dejan Lukić, "Poziv na sveti rat", Oslobođđenje, oktobar 1968.) 
- Prvoj konferenciji za islamsku da'wu održanoj u decembru 1970. godine u Tripoliju u Libiji(v. Takvim Rijaseta islamske zajednice, Sarajevo, 1976., str. 217.), zatim
- Šesto zasjednje Akademije za islamska istraživanja održanom u Kairu 1973. godine(Dr. Jusuf Ramić, "Bošnjaci na Al-Azharu", Glasnik, LVII/1995, br. 10 - 12, str. 485). O njegovu učešću i referatu pisali su i kairski Minberu-l-islam i kuvajtski časopis Al-Wa'ju-l-islami koji je o njegovom referatu napisao da: nesumnjivo zauzima prvo mjesto i spada međđo najbolje riječi koje su izgovorene ... Isto.
- Simpozij za upoznavanje islamske misli održanom 10 - 19. jula 1975. godine u Talmisanu u Al`iru (Husein Đozo, "Radi ibreta", Preporod, VI/1975, br. 119, str. 5.).
- Konferenciji Savjeta evropskih biskupskih konferencija održanoj 19 - 21. novembra 1976. godine u Beču (Husein Đozo, "Ipak se kreće...", Preporod, VII/1976; br. 151, str. 4 - 5).

Vi{e vidi: Husein Živalj, "Energija koju je pokrenuo 'Preporod", Preporod, XXVI/1995, br. 580, str. 20.

V. prilog: Faksimil originala ostavke datirane 13. decembra 1976. godine

Hilmo Neimarlija, "Sporedno djelo", Preporod , X/1979., br. 218, str. 1 i A.K.S. (Aziz Kadribegović),"Namet na pamet", Preporod, X/1979., br. 218, str. 2. Hilmo Neimarlija je zapisao: Samo objavljivanje prethodno je najavljeno kao što nikad valjda nije najavljen neki prilog u "Oslobođenju". Pored više krupnijh i udarnih najava u samom "Oslobođenju", Sušićev feljton izreklamiran na TV, Radio - Sarajevu te u drugim listovima. (...) Sadržaj Parergona govori: o pojedinim muslimanskim građanskim političarima tako i ličnostima iz vođđstva Islamske zajednice i Ilmije u periodu između dva rata i vremenu ratnih godina. Strpavši ih u istu vreću, on im je zajedno presudio po kratkom postupku kao pljačkašima i izdajicama vlastitog naroda.

"Osporavanje pozitivnih nastojanja", Preporod, X/1979., br. 219. str. 1 i 3.

Zlatko Dizdarević i Zlatko Dukić, "Šta se stere u ime vjere", Oslobođenje, 28. oktobar 1979., str. 3.

Isto, str. 3.

Koliko je Đozo bio cijenjen među Bošnjacima, a sa druge strane, koliko je sam događaj teško pao Bošnjacima ovog kraja govore dva podatka koja nam je ispričao prof. Džemaludin Latić. Naime, jednog od "svjedoka" je napustila djevojka zbog njegovog svjedočenja, a drugoga je njegov komšiluk zaobišao pri podjeli kurbanskog mesa.

V.: "Oštra kritika 'Oslobođenja", Preporod, X/1979, br. 219, str. 3.

V. prilog: Faksimil njegove ostavke datirane 21. 11. 1979. godine.

Dr. Jusuf Ramić, op. cit., str. 291.

Ovakav pristup je u stvari primjenjivao i Abduhu tako da ni u El-Menaru ne nalazimo lance prenosilaca , niti ima mnogo predaja. Ističući ovu činjenicu dr. Enes Karić nastavlja: i tekstovi Husein ef. Đoze jesu bez takvih lanaca prenosilaca. Kad navodi određene predaje onda je to učinjeno sažeto , jezgrovito, bez predaje lanaca. (Vjerovatno je stoga Husein ef. Đozo imao negativan stav prema podnožnim bilješkama, tzv. fusnotama, (...) U Đozinim djelima je navedeno svega nekoliko podnožnih bilježaka, {to je, smatramo, posljedica njegovog modernističkog stava općenito da se iza svoga mišljenja treba stati (a ne prizivati se stalno na autoritete). Dr. Enes Karić, "Istaknuti alim svoga vremena", Preporod, XXVII/1997; br. 612, str. 13.

Aziz Kadribegović, "Polivalentno djelo Huseina Đoze",Takvim za 1997,  Rijaset Islamske zajednice, Sarajevo, 1996., str. 206.

Ova knjiga predstavlja odabir njegovih odgovora objavljivanih u Glasniku gdje, na`alost, nisu uvršteni odgovori koje je Đozo pisao u Preporodu u spomenutoj rubrici.

Husein Đozo, "Sjećanja", Preporod, VII/1976, br. 130, str. 5.

Nažalost, do Jugoslavenskog glasa nismo uspjeli doći, ali smo ga uvrstili jer nam je hafiz Mahmut Traljić rekao da je Đozo 1937. i 1938. godine objavljivao svoje radove i u ovom listu.

Više vidi: Mahmut Traljić, "Izdanja Prve muslimanske nakladne knjižare (Muhameda Bakira Kalajdžića)", Glasnik, XXVII/1964, br. 5 - 6, str. 247 - 250.

En'am šerif (?amalija), Izdavač i nakladnik: Prva muslimanska nakladna knjižara, Sarajevo, 1943, 144. Na prvoj stranici stoji:
Za tisak priredio i završnu riječ napiso: vjersko - prosvjetni izvjestitelj Reisu-l-uleme Husein Đozo teolog kairskog sveučilišta Al-Azhar. Veoma je interesantno da se Đozo prihvatio rada na ovoj hamajliji iz razloga što je i sam pisao protiv hamajlija, talismana i svakog oblika mistifikacije vjere. Vjerovatno je razlog ovog angažmana što u ratu ljudi pribjegavaju svakakvim "pomagalima" zaboravljajući istinsku poruku vjere. Đozo je u svome pogovoru skrenuo pažnju čitaocu na ovu grješku. Zbog interesantnosti njegove poruke, vremena kada je ona objavljena , a to je godina kada odlazi u Handžar diviziju, donosimo u cijelosti tekst završne riječi:
Završna riječ
U ovom En'ami šerifu sadržana su odabrana poglavlja iz Kur'ani azimušana i najbolje dove za razne zgode u našem životu. Ali našim dovama i molbama Svemogućem Bogu dželle šanuhu treba uvijek da prethode naša dobra djela, s kojima će Allah dž. š. biti zadovoljan. Uzalud ćemo moliti Boga dž. š. : Daj nam dobro i na ovom i budućem svijetu! ako prije dove ne budemo izvršavali Božije odredbe, kojima ćemo sticati dunjalučku i ahiretsku sermiju. Uzalud ćemo učiti dovu: Gospodaru naš, uništi svoje neprijatelje i naše neprijatelje i neprijatelje naše vjere! ako se mi sami ne budemo protiv njih svim silama i raspoloživim sredstvima borili.
Mi bismo lagali kad bismo tvrdili da hamajlija čuva čovjeka od zla u svakoj zgodi i nezgodi. Svaka zgoda ima svoje oružje, koje će najbolje odbraniti čovjeka, a hamajlija zato, da nam je kao prikladna knjiga. Uvijek pri ruci da proučimo iz nje odlomak iz Kur'ana ili odgovarajuću dovu, ali tek kad se spremamo da obavimo koji Bogu ugodni posao ili kad Ga molimo po svršenom poslu da nam Ga ukabuli.
A od Allaha je pomoć i uputa!
Husein Đozo

Dr. Fikret Karčić, Društveno pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo, 1990., str. 219.

Dr. Jusuf Ramić, "Husein Đozo", Muallim, Ilmijja Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1996., br. 43, str. 22.;
Dr. Jusuf Ramić, "Husein Đozo. Bošnjaci na Al-Azharu", Glasnik, Rijaset Islamske zajednice u R BiH, LVIII/1996, br. 4 - 6, str. 92.

Husein Đozo, "Da li je po islamu dozvoljen ezan putem zvučnika", Glasnik VIS-a, XIII/1962., br. 1 - 3, str. 14 - 16.

h.

 

 
Home | Search | Help