Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Muhammed Zekerijja Kandehlevi

Preveo prof. dr. Džemaluddin Latić

KORISTI OD RAMAZANA

 

BÂB PRVI

 

BERIĆET I NAGRADA RAMAZANA

SADRŽAJ

UVOD

1)    Pripremanje ljudi za povećanu nagradu tokom ramazana za vršenje dobrih djela

2)    Dar od pet prednosti ovog ummeta

3)    Džebrail (a.s.) proklinje tri vrste ljudi

4)     Dar milosti, oprosta, spasa od Džehennema i primanja dova

5)    Spas od Džehennema za one koji su već bili dosuđeni njegovoj vatri

6)    Neiscrpno primanje dove od triju vrsta ljudi

7)    Allahova (dž.š.) nagrada za sehūr (ustajanje na ručak za zapaštanje)

8)    Gubitak sevapa za ramazan zbog zanemarivanja njegovih posebnosti

9)    Usporedba ramazana sa štitom (od zla)

10)                      Jedan izgubljeni dan ramazana ne može biti nadoknađen cjeloživotnim nafile-postom

 

UVOD

 

Zahvaljujemo Allahu (dž.š.) nebrojeno puta i hvali Njega, Jedinoga. Donosimo salavat-i selam na Njegovog poslanika Muhammeda.

Na slijedećim stranama donijet ću nekoliko hadisa koji govore o blagoslovljenome mjesecu ramazanu. Poslanik Muhammed (neka su Allahovi, dž.š., blagoslovi s njim) u tim svojim izrekama bodri nas da popravimo svoje živote tražeći velike fadīlete i blagoslove ovog mjeseca, ali naš nehaj u ramazanskim danima postao je toliki da mi ne samo što ne slušamo ove Resulullahove (s.a.v.s.) savjete, nego jedan dio nas uopće ne zna za veliko dobro koje možemo postići u ovome mjesecu.

Moj je cilj da sakupim ove hadise u jednu knjigicu koja bi trebalo da ohrabri i podstakne imame u džamijama, predvodnike teravih-namaza i druge načitane Muslimane koji u svome srcu čuvaju din-i iman, da čitaju i objašnjavaju ovu knjigu u džamijama i mesdžidima tokom nekoliko prvih dana ramazana (ili pred sami ramazan) kako bismo na taj način, Allahovom (dž.š.) velikom milošću i mubarek riječima Njegovog najdražeg poslanika, izrazili primjereni respekt prema ramazanu i njegovim fadiletima. Ovo će nas odvesti ka prilježnijem izvršavanju Allahovih (dž.š.) zapovijesti i udaljiti nas od šejtana i njegovih obmana.

Resulullah (s.a.v.s.) je rekao:“To da Allah (dž.š.) preko tebe uputi jednu osobu na Pravi Put – to ti je bolje nego da dobiješ nekoliko riđastih deva (što se u to vrijeme smatralo nečim najdragocjenijim).“

Ramazan je za Muslimane veoma velika blagodat od Allaha (dž.š.). Ovu blagodat mogu shvatiti samo oni među nama koji na primjeren način izražavaju respekt prema ovome mjesecu, u protivnom: ramazan će doći i otići ne donijevši nikakvo dobro. U jednom hadisu se kaže:“Kad bi moj ummet znao šta je zbilja ramazan, oni bi poželjeli da on potraje cijelu godinu.“ Tolika je vrijednost ovog mjeseca posta. U drugom hadisu se veli:“Postiti ramazan i postiti tri dana svakog mjeseca čuva srce od skretanja sa Pravoga Puta i čisti ga.“

Ashabi (r.a.) znali su da poste čak i u vrijeme vojnih pohoda, kad su bili umorni i iscrpljeni, iako im je Resulullah (s.a.v.s.) davao dozvolu da u tim danima prekinu post. Na kraju im je on čak morao zabraniti da poste u tim danima.

U jednom hadisu koji se nalazi u Muslimovom Sahihu (Vjerodostojnoj zbirci) kaže se da su ashabi jedne prilike prekinuli odmor prilikom vojnog pohoda. Bilo je neobično toplo i, zato što su bili siromašni, ashabi nisu bili u stanju da se, sa ono malo pokrivke na sebi, zaštite od sunca. U takvim uvjetima, mnogi od njih su stavljali ruke na glavu kako bi se zaštitili od sunčevih zraka. Mnogi od njih su postili i bili su toliko slabašni da nisu mogli stajati na nogama pa su padali. Bilo je među njima onih koji su postili čitavu godinu.

Postoji i jedan broj hadisa u kojima se donose koristi od ramazana. Nisam bio u stanju da ih ovdje sve sakupim, jer ako bih ovdje donio sve i komentarisao, bojim se da bi to nekim Muslimanima bilo teško pročitati jer, nažalost, danas ljudi sve manje nalaze vremena za din, vjersko znanje i vjersku praksu.

Zbog toga sam ovdje donio samo 21 hadis, a sve njih sam podijelio u tri bâba, kako slijedi:

a.     Bâb prvi: Koristi od ramazana (10 hadisa)

b.     Bâb drugi: Lejletu'l-kadr (7 hadisa)

c.      Bâb treći: I'tikāf (3 hadisa).

Na kraju, kompletirajući ovu knjigu, u nju sam unio i jedan veoma dug hadis. Molim Allaha (dž.š.) da ukabuli ovaj moj trud te da nagradi kako mene, tako i sve Muslimane koji će se okoristiti ovom knjigom. Amin.

 

KORISTI OD RAMAZANA

 

HADIS BR. 1

Prenosi se da je Selman (r.a.) pripovijedio: -U posljednjim danima ša'bana hutbu nam je držao Resulullah (s.a.v.s.), koji je tada rekao:“O, ljudi, dolazi vam veliki mjesec, mubarek mjesec, mjesec u kome se nalazi jedna noć koja je bolja od hiljadu mjeseci!To je mjesec koga je Allah (dž.š.) učinio da bude vrijeme obaveznog posta tokom dana i vrijeme dragovoljnog klanjanja teravih-namaza i drugih ibadeta tokom noći. Ko god se u ovome mjesecu približi Allahu (dž.š.) čineći bilo kakvo dobro djelo – to mu je sevap koliko kad učini neki farz izvan ramazana, a ko obavi farz u ovome mjesecu – to mu je sevap kao da je učinio 70 farzova izvan ramazana. To je mjesec sabura, a za sabur je nagrada – Džennet! To je mjesec saosjećanja s onima koji su čovjeku podređeni ili s kojima je uortačen! To je mjesec u kome se povećava opskrba muminima! Ko na iftar pozove postača, njemu će biti oprošteni grijesi, a vrat će mu biti udaljen od džehennemske vatre i imat će nagradu koliko i onaj koga je iftario a da se nimalo ne umanji nagradi tome koga je iftario.“ Ashabi su rekli: - O, Božiji Poslaniče, nejma svaki od nas toliko da pozove na iftar postača! – Na to je rekao Allahov Poslanik (s.a.v.s.):“Allah (dž.š.) će dati ovu nagradu onome ko postača iftari pa makar mu za iftar iznio samo jednu hurmu, ili mu dao čašu vode, ili gutljaj mlijeka. Ovo je mjesec u čijem  prvom dijelu Allah (dž.š.) spušta Svoj rahmet, u sredini Svoj  magfiret, a u završnici oslobađa od džehennemske vatre! Ko god olakša svome slugi ili pomoćniku u ovome mjesecu, Allah (dž.š.) mu oprosti grijehe i udalji ga od džehennemske vatre. Gledajte da u ovome mjesecu što više činite četiri stvari: dvije da biste bili u rizāluku (zadovoljstvu) Allahu (dž.š.) i dvije bez kojih to ne možete postići. Što se tiče onih dviju stvari kojima se postiže Allahovo (dž.š.) zadovoljstvo, te su: što češće učenje Lā ilāhe illellāh i činjenje tobe-istigfāra, a dvoje bez koga nejma zadovoljstva vašega Gospodara su: da molite Allaha (dž.š.) da uđete u Džennet i da kod Allaha (dž.š.) tražite utičište od Džehennema. Ko god postaču da čašu vode, Allah (dž.š.) će ga napojiti sa moga vrela poslije čega nikada više neće ožedniti sve dok se ne nastani u Džennetu.“ (Prenosi Ibn Huzejme u svome Sahihu.)

KOMENTAR

Sve najvažnije tačke koje se navode u ovom hadisu mogu se pronaći i u brojnim drugima hadisima u kojima se govori o fadiletima ramazana. Bit će dovoljno da samo neke od tih tačaka ovdje spomenemo.

Prva od njih je da je Resulullah (s.a.v.s.) ovu hutbu održao krajem mjeseca ša'bana, očito sa jasnom namjerom da nas pripremi da što bolje dočekamo i ispostimo ramazan. Nakon što je opisao vrijednosti ovog mjeseca, on se osvrnuo na nekoliko važnih pitanja. Prvo od njih je Lejletu'l-kadr, koja ja zaista najvrjednija noć. Nadalje, u ovom se hadisu kaže da je post tokom dana farz – dužnost koju je uspostavio Allah (dž.š.), a noć nam odredio za teravih-namaz i ostale ibadete na stepenu sunneta, čime se postiže Allahov (dž.š.) rizāluk. Iz ovog hadisa se razaznaje da je naredba o teravih-namazu došla od Allaha (dž.š.), a u nekim drugim hadisima se navodi da je Resulullah (s.a.v.s.) zaista potvrdio ovu naredbu. Svi autoriteti se slažu u tome da je teravija (teravih-namaz) - sunnet. Mevlana Šah Abdul-Hakk Dihlevi u svojoj knjizi „Mā thebeta bi's-sunne“  piše da, ako bi Muslimani jednog mjesta počeli da ne klanjaju teraviju, onda bi ih vladar morao silom natjerati da to čine.

Jednu stvar ovdje moramo istaći: Ima mnogo onih koji kažu da čovjek treba da samo sluša učenje Kur'ana tokom teravije u određenoj džamiji ili mesdžidu osam ili deset dana i da će tako dostići fadilet sunneta. Ovo mišljenje je pogrešno i to zbog dviju različitih stvari. Prvo, sunnet je da se sasluša čitav Kur'an na teravih-namazu tokom cijelog ramazana; drugo, sunnet je da se obavlja teravija tokom čitavog ramazana. Oba ova sunneta moraju se izvršavati sa punom pažnjom.

A što se tiče onih koji su na putu pa nisu u stanju da obavljaju ova dva sunneta pošto ne znaju gdje se mogu zateći, njima se preporučuje da u prvim danima ramazana prouče čitav Kur'an na teraviji  - kako im ovaj sunnet ne bi ostao krnjav. Oni će kasnije, kad im se pruži prilika, klanjati teravije.

Druga tačka koju želimo naglasiti jeste da nas je Resulullah (s.a.v.s.) obavijestio da je svaka nafila u ramazanu vrijedna kolik farz izvan ramazana, dok farz u ramazanu donosi nagradu od 70 farzova izvan ramazana.

Mi moramo s ove tačke gledišta razmisliti o izvršavanju vjerskih obaveza; moramo se zapitati o tome koliko važnosti pridajemo obavezama koje nam donosi ramazan, kako postimo i koliko obavljamo nafila. Što se tiče ramazanskih farzova, vidjet ćemo da ima mnogo onih koji, odmah poslije sehura, ponovo odlaze u postelju a ne klanjaju rani sabbah-namaz. A ima i onih koji klanjaju ovaj namaz, ali ne u džematu, već u privatnom stanu. Po tome ispada da smo nedovoljno zahvalni Allahu (dž.š.) na hrani koju uzmemo na sehuru, jer odmah poslije ovog objeda neki od nas propuštaju da obave farz ili zanemare džemat. Allahov Poslanik (s.a.v.s.) kaže:“Za one koji žive u blizini džamije ili mesdžida nejma namaza izvan namaza u džematu!“

U knjizi „Mezāhiru'l-haqq“ naveli smo da oni koji, bez valjanog razloga, izostave namaz u džematu, izvrše farz, ali oni neće primiti punu nagradu za svoj namaz. Isto tako, ima slučajeva da oni koji se iftare ne klanjaju akšam, a oni koji dođu u džamiju izostave početni tekbir ili,čak, čitav prvi rekjat akšamskog namaza.

Ima i mnogo onih koji, zbog toga što se teravih-namaz klanja kasnije, jaciju klanjaju što ranije, u nepropisano vrijeme. Svi ovi slučajevi govore o tome koliko mi pažnje poklanjamo ibadetu u ramazanu: dok ispunimo jedan farz, tri zanemarimo. Koliko među nama ima onih koji, dok se odmaraju poslije popodnevnog ručka, izostave podne-namaz, a ikindiju neki izostavljaju zbog velike zauzetosti u kupoprodaji, a neki ikindiju izostave dok se pripremaju kupujući i pripremajući se za iftar!Pa ako se tako odnosimo prema farzovima, možete li zamisliti kako se odnosimo prema nafilama?! Zbog predugog spavanja većina nas izostavlja nafile namaze kakvi su salātu'l-išrāq (namaz koji se klanja neposredno po izlasku sunca) i salātu'd-duhā (namaz koji se klanja sahat-dva prije podneva. Pogledajmo stanje oko salātu'l-ewwabīna (namaza koji se klanja odmah po zalasku sunca), pa ćemo vidjeti koliko se nas zabavi oko iftara pa ne klanja ovaj namaz.  Nadalje: salātu't-tehedždžud (namaz koji se klanja duboko iza ponoći) – koga klanja tek mali broj nas! Mnogi od nas pronađu hiljadu razloga da ne klanjaju ove nafile, a, eto, bar tokom ramazana, vrše mnoge druge ibadete!

Ja sam posmatrao svoga učitelja, mevlana Halila Ahmeda, tokom ramazana. On je bio poslab, bolestan, u godinama, ali, i pored toga, proučio bi po čitav jedan džuz' na nafili poslije akšam-namaza. S druge strane, ostavljao bi samo po pola sahata da se iftari i izvrši ostale pripreme za teraviju. Teraviju je klanjao dugo: oko dva i po sahata kad bi bio u Indiji, a oko tri sahata kad bi bio u Medini Munevveri. Spavao je samo po dva ili tri sahata (zavisno od sezone), nakon čega bi ustajao i učio Kur'an na salat-i tehedždžudu pola do jedan sahat prije fedžra, kada bi zaposti na sehuru. Od tada pa do sabbah-namaza učio bi Kur'an ili svoje vazife (sufijske obaveze). Čim bi nastupi njegovo vrijeme, klanjao bi sabbah-namaz, nakon čega bi ostajao u razmišljanju (murāqaba) sve dok izlaska sunca. Nakon što bi obavi nafilu-namaz po izlasku sunca, pisao bi svoj poznati  Bezlul medžhūd, komentar Ebu Davudovog Sunena, sve do podne, kada bi pregledao svoju poštu i odgovarao na pisma. Odmarao je do podne-namaza, a od tog namaza do ikindije učio je Kur'an. Od ikindije do akšama učio bi tesbīh  i razgovarao sa onima koji su željeli da ga posjete. Kada je kompletirao svoj Bezlul medžhūd, počeo je da piše ostale svoje radove iz vjerskih nauka. Ovakav njegov dnevni program potrajao bi tokom čitave godine. Međutim, u ramazanu, on je klanjao duže i još više ibadetio. I naši ostali pobožnjaci su na sličan način postupali i pazili na ramazan, u toj mjeri da ih je, možda, nemoguće nadmašiti u tome. Šejhul-Hind, mevlana Mahmudul-'Hasaan (rah.a.), na nafile-namazu je ostajao od poslije teravije do sabbaha i slušao Kur'an koga su pred njim učili različiti hafizi, jedan za drugim. Mevlana šejh Abdurrahim Raipuri (rah.a.) tokom ramazana danonoćno je učio Kur'an. On nije imao vremena čak ni da primi nekog posjetioca ili da odgovara na poštu. Samo neki posebni ahbabi imalu su dozvolu da ga nakratko posjete nakon teravije, kada bi popij čaj.

Razlog zašto navodim ove slučajeve naših pobožnih velikana nije – kao što bi neko mogao pomisliti – da bih time želio izvući neku dobit, nego da sve nas ohrabrim da se i mi bar približno ovako ponašamo spram ramazana. Kako bi bilo lijepo kada bi oni među nama koji su toliko sputani dunjalukom pokušali da obnove svoj vjerski život bar u mjesecu ramazanu nakon što su ga jedanaest mjeseci rasipali!Pošto neki od njih moraju provesti po osam, devet ili deset sahata po svojim kancelarijama ili firmama, zar bi im bilo teško da , bar u ramazanu, ono vrijeme od sabbaha do početka svoga posla provedu u učenju Kur'ana?! Nakon svega, mi za sve ovosvjetske naše potrebe uvijek nađemo vremena. A šta bi falilo onima koji rade u polju da, dok rade neki posao, istovremeno s tim poslom i uče Kur'an?! Pogledajte, dalje, biznismene, prodavce i trgovce! Ništa ih ne sprječava da tokom ramazana, uza svoj posao, i uče Kur'an, ili da od svoje trgovine odvoje jedan dio vremena samo za učenje Kur'ana?! Jer- postoji jako velika veza između ramazana i učenja Kur'ana: gotovo sve Allahove (dž.š.) Objave su spuštene u ovome mjesecu. Kur'an-i kerim je iz Levh-i mahfuza (Pomno čuvane Ploče) spušten na Semā'ud-dun-ja (Nebo najbliže Zemlji), a odatle je, dio po dio, u toku 23 godine, spuštan u „srce“ poslanika Muhammeda (s.a.v.s.).

Poslanik Ibrahim (a.s.) je svoje Suhufe (Listove, Ploče) primio u prvoj trećini ramazana; Davud (a.s.) je svoj Zebūr primio 12. ili 18. dana ramazana; Musa (a.s.) je svoj Tevrāt primio 6. dana ramazana; Isa (a.s.) je svoj Indžīl primio 12. ili 13. dana ramazana. Eto, u ovim činjenicama mi vidimo posebnu vezu između ramazana i učenja Kur'ana ili tilāveta, do čega su držali svi naši prvaci u pobožnosti. Džebrail (a.s.) je učio cijeli Kur'an našem poslaniku Muhammedu (s.a.v.s.) tokom ramazana. U nekim rivajetima se kaže da je i Resulullah (s.a.v.s.) njemu, Džebrailu (a.s.), učio Kur'an, a on ga slušao. Uzimajući u obzir oba slučaja, ulema je saglasna u tome da je mustehāb (hvalevrijedno djelo) da se Kur'an uči tako da jedan čovjek uči, a da ga drugi slušaju; na taj se način Kur'an uči što je moguće više, niko ne rasipa vrijeme. Božiji Poslanik (s.a.v.s.) ostavio nam je u amanet četiri stvari kojih se trebamo što više pridržavati, a te četiri stvari su: učenje Lā ilāhe illellah, toba-istigfār, dova da se uđe u Džennet i traženje utočišta kod Allaha (dž.š.) da nas spasi Džehennema. Ako se izvršavaju ove četiri Resulullahove (s.a.v.s.) preporuke, onda se ne rasipa vrijeme. Zar je teško da, dok obavljamo neki lagahni posao, donositi salavate i učiti Lā ilāhe illellāh?

U istom hadisu, Allahov Poslanik (s.a.v.s.) navodi još nekoliko stvari, a prva od njih je da je ramazan mjesec sabura. Prema tome, čak i tešku stranu života čovjek koji posti može podnijeti sa saburom; ako je suviše vruće tokom ramazana, ako je ljeto, čovjek tu vrućinu sa radošću i strpljivo podnese. Na isti način, ukoliko se ne probudi na sehur, čovjek ne treba da tuži i žali se. Dugo stajanje na teraviji odgaja nas u duhu moralne čvrstine; teravija nije nikakvo veliko nametanje ili iskušenje, a njezino propuštanje značilo bi gubljenje vjerodostojnosti u Allahovim (dž.š.) očima. Kada se uporede sa Allahovim (dž.š.) zadovoljstvom, to što tokom ramazanskih dana ne jedemo i ne pijemo jeste mala poteškoća.

Nadalje, u ovom hadisu se kaže da je ramazan mjesec saosjećanja, posebno sa onima koji su siromašni ili u nekoj drugoj nevolji. To saosjećanje ima svoju praktičnu stranu: ako se pred nas za iftar postavi deset stvari, najmanje tri od četiri od njih moraju biti ostavljene postrani za siromašnog i nevoljnog, prema kojima se moramo postaviti pravednije nego prema sebi samima. Pokazujući saosjećanje prema siromašnima, ashabi su – uostalom, kao i u drugim aspektima – bili živi primjeri i, u tome smislu, naša je obaveza da ih slijedimo ili da bar pokušamo da ih slijedimo. Postoje stotine i hiljade slučajeva gdje su nas oni zadivili svojim divnim ponašanjem. Pogledajmo slijedeći primjer: Ebu Džehm prenosi kako je tokom bitke na Jermuku on otišao da potraži svoga rođaka noseći mu mješinicu punu vode kako bi mu je dao da se napoji ili sapere svoje rane ukoliko bude preživio ili bude u ranama. Našao ga je kako leži među ranjenima i kada ga je upitao da li želi da se napije vode, on mu je rekao:“Da, želim.“ U tome momentu je zaječio neko pored njega. „Moj rođak,“ nastavlja ovaj prenosilac,“naišaretio mi je da prvo obiđem ovog njegovog susjeda koji je ječio. Ja sam prišao tome čovjeku i vidio da i on želi da se napije vode, i taman kad sam htio da mu dam vode, zastenjao je treći ranjenik. Ovaj ranjenik kome sam bio prišao naišaretio mi je da najprije obiđem ovog trećeg i da njemu dam vode. Ja sam priletio ovom trećem, ali prije nego što sam mu dao vode, on je izdahnuo, i ja sam se vratio onom drugom, ali i on je već bio preselio na Ahiret. A kada sam se vratio svome rođaku, i on je već bio šehid.“

Ovo je taj duh samopožrtvovanja koga su imali naši prethodnici. Neka je Allah (dž.š.) zadovoljan njima i neka nama podari snage da slijedimo njihove stope!

Hazreti Ibn 'Umer prenosi da je Resulullah (s.a.v.s.) rekao kako u svakom vremenu živi pet stotina izabranih evlija koji uživaju u Allahovom (dž.š.) zadovoljstvu, kao i četrdeset abdala (velikih evlija). Kada jedan od njih preseli na Ahiret, drugi zauzme njegovo mjesto. Ashabi su pitali Resulullaha (s.a.v.s.) o dobrim djelima svih ovih evlija, na što je on odgovorio da oni opraštaju onima koji im učine nasilje, da su ljubazni prema onima koji čine grješna djela i, osim što vole obične ljude, dijele sadaku siromasima i nevoljnima.

U jednom drugom hadisu se kaže da će svakoga ko  nahrani gladnog, odjene onoga ko nejma šta za obući i ko pruži utočište putniku Allah (dž.š.) spasiti patnje na Sudnjem danu. Jahja Bermeki je običavao davati imamu Sufjanu Sevriju hiljadu dirhema svakog mjeseca sve dok jedne prilike ovaj drugi nije pao na sedždu pred Allahom (dž.š.) i zamolio:“O, Allahu, Jahja je mene dovoljno opskrbio na ovom svijetu, molim Te da Ti na Ahiretu njega pogledaš Svojom milošću.“ Nakon Jahjinog preseljenja na Ahiret, neki ljudi su ga usnili i pitali ga kako mu je na Ahiretu, na što im je on odgovorio:“Zahvaljujući Sufjanovim dovama, meni je Allah (dž.š.) oprostio.“

Nadalje, u ovom hadisu Resulullah (s.a.v.s.) spominje koliko je sevap dati iftar postaču.  U jednom hadisu se kaže da meleci zazivaju bereket za one koji iz svoje halal zarade nahrane postača na iftaru, a tokom Lejletu'l-kadra Džebrail (a.s.) se rukuje sa takvim čovjekom. Znak ove počasti je da srce takvog čovjeka postane nježno, a iz očiju mu lahko poteku suze. Hammad ibn Seleme, poznati muhaddis, svaki dan tokom ramazana zvao je po  pedeset postača na iftar (Rūhu'l-bejān).

U posljednjem dijelu hadisa Božiji Poslanik (s.a.v.s.) klasificirao je prvu trećinu ramazana kao vrijeme Allahovog (dž.š.) rahmeta, što će reći da Allah (dž.š.) tada Svoju milost obilato prosipa na mumine. Oni koji su zahvalni Allahu (dž.š.) na Njegovim blagodatima primat te će blagodati u još većim razmjerama. Kur'an-i kerim kaže:“Ako budete zahvalni, Ja ću vam još više davati.“

Srednji dio ramazana je vrijeme magfireta (opraštanja) kao posebna nagrada za post. A posljednji dio ramazana donosi spas od džehennemske vatre. Ovo je potkrijepljeno i brojnim drugim hadisima. Prema mome mišljenju, ramazan se može podijeliti na tri dijela zato što su ljudi, po prirodi stvari, podijeljeni u tri različite vrste. Prva vrsta su oni koji ne nose teret grijeha. Na njih se spušta Allahov (dž.š.) rahmet (milost) u početnom dijelu ramazana. Druga vrsta su oni ljudi čiji teret grijeha nije toliko velik; oni primaju magfiret (oprost) nakon što su ispostili prvu trećinu ramazana. A treća vrsta su oni koji imaju teške grijehe na sebi i za koje oprost dolazi tek nakon što isposte veći dio ramazana. A što se tiče onih koji od početka ovog mjeseca primaju Allahov (dž.š.) rahmet zato što nejmamju grijeha, pa, zaista, oni će biti blagoslovljeni sa bezbroj blagodati, a Allah (dž.š.) najbolje zna.

Druga stvar koja je spomenuta u ovom hadisu jeste da šefovi ili vlasnici tokom ramazana trebaju biti što blagonakloniji prema svojima podređenima zato što, prije svega, i oni poste. Prevelik rad bi za njih bio nepodnošljiv. Ukoliko ima previše posla, zašto ne iznajmiti više radnika? Naravno, ovo se primjenjuje samo u slučaju da oni koji su podređeni poste, u protivnom: nejma razlike između ramazana i drugih mjeseci. Zbilja je krajnje drsko od onih šefova ili vlasnika koji ne poste što tokom ramazana daju teške poslove svojim radnicima – postačima!

I na koncu, u ovom hadisu Božiji Poslanik (s.a.v.s.) podstiče svoje ashabe na četiri stvari koje se trebaju što češće i stalno izvršavati. Prva je: učenje Kelime tajjibe (tj. Lā ilāhe illellāh), što se u brojnim hadisima naziva najvišim oblikom zikrullaha. U „Miškātu“ se navodi ova rivajet Ebu Se'idael-Hudrija:“Jedne prilike je Musa (a.s.) molio Allaha (dž.š.) da mu podari poseban ajet kojim bi se mogao sjećati Allaha (dž.š.) i istovremeno moliti se za sebe. Allah (dž.š.) mu je odgovorio da uči Kelimu tajjibu. Musa (a.s.) je rekao:“Jārabbi, to je ajet koga uče svi Tvoji robovi, a ja želim ajet samo za sebe.“ Allah (dž.š.) mu je odgovorio:“O, Musa, kada bi sedam nebesa, Zemlja i svi njezini stanovnici osim Mene bili stavljeni na jedan tas terezije, a ova kelima na drugi tas, ova kelima bi pretegla!“

U drugom hadisu se kaže:“Čim neko od vas iskreno prouči ovu kelimu, odmah mu se otvore vrata Dženneta i ništa ga ne može spriječiti da dopre do Allahovog (dž.š.) Prijestolja!“ Jedini uvjet za ovo je da onaj ko uči ovu kelimu nejma velikih grijeha. Iz Svoje bezgranične milosti Allah (dž.š.) mu podari onoga što mu treba.

Mi možemo primijetiti da u ovom svijetu vlada jedna zakonitost koja se odnosi na naše temeljne potrebe, tj. svi imamo potrebu za vodom i ona se nalazi nadohvat ruke, dok je zlato jedva dosegljivo, ali ono nije u općoj upotrebi. Na isti način, Kelima tajjiba, najviši oblik zikrullaha, omogućena je svakome da je uči koliko god hoće i da uživa u njezinim blagodatima.

Drugo što nam je Resulullah (s.a.v.s.) preporučio je učenje tobe – istigfāra. Ima više hadisa u kojima se govori o koristima ove dove. U jednom od njih čitamo:“Ko god često čini tobu-istigfār, Allah (dž.š.) mu nalazi izlaz iz svake teškoće, otklanja mu brigu i tugu i daje mu nafaku odakle se i ne nada.“ U jednom hadisu Resul-i ekrem (s.a.v.s.) kaže:“Svaki čovjek je grješnik, ali najbolji grješnici su oni koji se često kaju. Kada čovjek počini grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna mrlja, ali kada se on pokaje, ta toba-istigfār je sapere, a ako se ne pokaje za taj svoj grijeh, ta mrlja ostane za stalno.“ U istom hadisu, Resulullah (s.a.v.s.) nas savjetuje da u svojim dovama od Allaha (dž.š.) išćemo Džennet i molimo Ga da nas spasi Džehennema.

 

 

 

HADIS BR. 2

 

Od Ebu Hurejrea (r.a.) prenosi se da je pripovijedio: -Rekao je Resulullah (s.a.v.s.):“Mome ummetu je dato petero u ramazanu koje nije dato nikome prije njega. Dato mu je: da je zadah iz usta postača Allahu (dž.š.) ugodniji od mirisa miska; da riba u moru moli oprost za postače sve dok se ne iftare; da Allah (dž.š.) priprema i gizda Svoj posebni Džennet i govori (mu):“Bliži se vrijeme kada će Moje iskrene robove ostaviti iskušenja ovog svijeta pa će Meni doći!“; da se u ovome mjesecu vežu pobunjenici šejtani pa oni ne mogu provocirati i navraćati na zlo kao što to čine izvan ovog mjeseca; da se u posljednjoj noći ovog mjeseca oprašta postačima.“ 

Ashabi su upitali: - O, Božiji Poslaniče, da li je ta noć Lejletu'l-kadr?- na što je Resulullah (s.a.v.s.) odgovorio:“Ne, nego se to kaže za noć u kojoj će Allahovi (dž.š.) robovi dobiti svoju nagradu za sve ramazanske ibadete!“

KOMENTAR:

U ovom hadisu Resulullah (s.a.v.s.) spominje pet poklona od Allaha (dž.š.) koji nisu dati nijednim postačima koji su živjeli prije ummeta Muhammedova (s.a.v.s.). Da istinski shvatamo kakva je to i kolika je Allahova (dž.š.) blagodat za nas, mi bismo iskreno nastojali da je dosegnemo. Prvo, mi smo rekli da je zadah iz usta postača Allahu (dž.š.) ugodniji od mirisa miska. Komentatori navode osam mogućih smislova ovog stava, a od tih osam smislova, tri su nekako najprihvatljivija:

-         neki misle da će Allah (dž.š.) na Ahiretu postaču podariti tako ugodan zadah iz usta da će on biti mirišljiviji od miska (Durru menthur);

-         drugi kažu da će se iz usta postača, kada  budemo ustajali iz svojih mezarova, širiti miris koji će biti ugodniji od mirisa miska;

-         po mome mišljenju, najprihvatljivije je mišljenje da je već na ovom svijetu zadah iz usta postača Allahu (dž.š.) draži i ugodniji od mirisa miska, čime se želi iskazati veza koja postoji između Allaha (dž.š.) i Njegovih voljenih robova koji poste.

Mi svi znamo da je čak i neprijatan zadah iz usta osobe koja se iskreno voli atraktivan onome ko je voli, a to je, u ovom slučaju, Sâm Allah (dž.š.). Ovaj iskaz indicira bliskost postača i Allaha (dž.š.). Post je jedan od najcjenjenijih vidova ibadeta u Allahovim (dž.š.) očima pa se zbog toga u hadisu kaže da sevap za svako dobro djelo donose meleci, dok Allah (dž.š.) kaže:“Ja ću dati nagradu za post, i to samo Meni pripada!“ Druga verzija istoga hadisa (kada se čita na drugačiji način) glasi:“Samo Meni priliči da dam nagradu za post!“ A koja je veća nagrada za onoga koji voli od one da se prikuči svojoj Voljenoj? U još jednom hadisu čitamo:“Post – to su vrata svih vrsta ibadeta!“ Ovo znači srce postom postane prosvijetljeno pa se u njemu javlja želja da vrši i druge vrste ibadeta. Naravno, sve ovo će biti ukoliko post ramazana shvatimo i vršimo na istinski način, sa svime što on od nas zahtijeva ( o čemu će kasnije biti više riječi), tj. ukoliko to nije samo puko gladovanje i žeđanje.

PRIBILJEŠKA: Želio bih ovdje potcrtati jednu važnu stvar. Upravo na temelju ovog hadisa neki imami (posebno Imam-i Šafi) zabranili su čišćenje zubi misvakom poslije podne, dok hanefije smatraju da je to musethāb (pohvalno djelo) u svako doba. Dok preostali imami smatraju da se misvakom uklanja zadah iz usta, hanefije su mišljenja da zadah o kome je ovdje riječ dolazi iz stomakaa zato što je on tokom posta prazan te da taj zadah nejma veze sa zubima.

 Drugi poseban poklon koji je dobio naš ummet, prema ovom hadisu, jeste da i riba u vodi čini istigfār (moli oprost) za postače. Svrha ovog iskaza je da objasni da se i neka druga živa bića mole za one koji poste. Moj amidža, mevlana Muhammed Il'jas (rah.a.), govorio je da je to sasvim jasno jer Allah (dž.š.) u Kur'anu kaže:“Zaista će one koji vjeruju i čine dobra djela Allah učiniti voljenim (na ovom svijetu).“ Jedan hadis to ovako pojašnjava:“Kad Allah (dž.š.) zavoli nekoga, On rekne Džebrailu:“Ja volim tu osobu, pa i ti je voli!“ Džebrail (a.s.) onda zavoli tu osobu i oglasi na nebesima:“Ovu osobu voli Allah (dž.š.), pa i vi svi treba da je volite!“ Nakon toga svi stanovnici nebesa zavole tu osobu pa se ta ljubav prema toj osobi raširi po cijeloj Zemlji. Po prirodi stvari, oni koji su blizu te osobe zavole je nakon čega se ljubav prema njoj raširi na sve strane, tako da čak i životinje u džungli i ribe u vodi učine isto.

Treća blagodat koja je darovana postačima jeste da se Džennet nagizda za njih. U hadisu se kaže da na početku svake godine Džennet počinje da se gizda za ramazan. Mi znamo da se, kada se očekuje da dođe neka važna ličnost, u kući vrše velike pripreme povodom njezina dolaska. Na primjer, čitav mjesec ranije vrše se pripreme za vjenčanje. Isti slučaj je sa ramazanom.

 Četvrta blagodat za postače je da se pobunjenici šejtani vežu u lance, zbog čega su poticaji na zlo u ramazanu smanjeni. S obzirom da je želja za ibadetom tokom ramazana još veća, moglo bi se očekivati da šejtani pokušaju da još snažnije odvlače iskrene vjernike sa Pravoga Puta pa da čovjek čini još više zla. Ali, to nije slučaj. Suprotno tome, mi vidimo da je u ovom blagoslovljenome mjesecu zla manje. Koliko je onih koji tokom ramazana ostave alkohol ili pušenje! Koliko je onih koji upravo zbog ramazana prestanu činiti neku drugu vrstu zlih djela! Pitanje koje se ovdje javlja jeste: Ako su šejtani u ramazanu sputani u lance, kako je moguće da se zlo i tokom tog mjeseca ipak događa, istina- u mnogo manjoj mjeri? Odgovor na to pitanje je da poticaji na zlo ne dolaze od šejtana pobunjenika. Ako neko jedanaest mjeseci služi šejtanima, njihovim porivima i željama, onda su poticaji na zlo kod takvog čovjeka neke druge prirode i moguće je da se dešavaju i tokom ramazana. Zbog toga, mi vidimo kako oni koji na uobičajen način čine zlo izvan ramazana to čine i tokom ramazana. Prema tome, čak i kad su šejtani „sputani u lance“, njihov utjecaj na nas postaje tako jak da neki od nas slijede njihov zov po inerciji i tokom ramazana.

Druga značajna stvar je da je Resulullah (s.a.v.s.) rekao:“Kada neko počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi jedna crna mrlja pa ukoliko se on iskreno pokaje za taj grijeh, ta mrlja se ukloni, a ako ne učini tobu-istigfar, ona ostaje. Kada on ponovo počini neki grijeh, na srcu mu se pojavi nova mrlja, i tako dalje, sve dok njegovo srce ne postane u potpunosti crno. Tada nikakvo dobro ne može ući u njegovo srce.“

U vezi sa ovim Allah (dž.š.) kaže u Kur'an-i kerimu:“Ali ne! – već su njihova srca postala prekrivena grijehom!“ Na taj način, njihova su srca prekrivena hrđom pa, dakle, imaju sklonost ka grijesima. To je razlog zašto neki bez straha čine jednu vrstu grijeha, ali kad se sučele sa nekom drugom vrstom grijeha istog stepena, odbijaju da ga čine. Na primjer, oni koji piju alkohol, ako im se ponudi da jedu svinjetinu, njima se to gadi i to ne učine iako su alkoholiziranje i jedenje svinjetine dva grijeha istog stepena. Isto tako, kada se ovi grijesi stalno čine izvan ramazana, srca se zaprljaju njima tako da se oni čine i bez prisustva šejtana. Moje vlastito mišljenje je da nisu svi šejtani stavljeni u lance, već samo oni koje ovdje zovemo „pobunjenicima“.  Svako od nas može vidjeti da tokom ramazana nisu potrebni neki posebni napori da bi se činilo dobro, niti nam trebaju velika naprezanja da se samokontrolišemo i žrtvujemo se da bismo se odrekli šejtana, kakav je slučaj izvan ramazana. Mevlana Šah Ishak je smatrao da, za ljude koji griješe, najveći pobunjenici šejtani su sputani, a za istinske vjernike – sputane su sve vrste šejtana.

Peta blagodat je oprost od grijeha u posljednjoj noći ramazana (v. prethodni hadis), zbog čega su ashabi pomislili da bi ta noć mogla biti Lejletu'l-kadr. Oni su bili podučeni da u Lejletu'l-kadru pada najveće dobro pa je to razlog onakvog njihovog upita. Odgovor je bio da se ne radi o Lejletu'l-kadru. Ovo je blagodat koja je data samo za ramazan, i to na samom njegovom kraju.

 

 

HADIS BR. 3

 

Od Ka'ba ibn 'Udžrea (r.a.) prenosi se da je pripovijedio: - Jedne prilike nam je Resulullah (s.a.v.s.) sa minbere rekao:“Priđite malo bliže minberi!“  i mi smo prišli. Kada se spustio sa prvog basamka, rekao je:“Amin“;  kada se spustio sa drugog basamka, rekao je:“Amin“; kada se spustio sa trećeg basamka, rekao je:“Amin.“ Kada je sišao sa minbere, mi smo rekli: - O, Božiji Poslaniče, mi smo danas od tebe čuli nešto što nikada ranije nismo čuli?!- na što je on rekao:“Kada sam se spustio sa prvog basamaka, preda mnom se pojavio Džebrail (a.s.) i rekao:“Teško onom ko dočeka mubarek ramazana a on ga prođe a da nije uspio zaslužiti da mu budu oprošteni grijesi!“ Ja sam na to rekao: Amin. Kada sam se spustio na drugi basamak, Džebrail (a.s.) mi je rekao:“Teško onom u čijem se društvu spomene tvoje ime, a on ne donese salavat na tebe!“ Ja sam i na to rekao: Amin. A kada sam se spustio na treći basamak, Džebrail (a.s.) je rekao:“Teško onom kod koga oba roditelja ili jedan od njih dočeka starost a on ih ne bude služio pa tim služenjem ne zasluži da uđe u Džennet!“ Ja sam i na to rekao: Amin.“

U ovom hadisu, dakle, Džebrail (a.s.) proklinje tri osobe, na što Resulullah (s.a.v.s.) rekne:“Amin,“ i to svaki put. U Durru menthūru se kaže da je Džebrail (a.s.) savjetovao Resulullahu (s.a.v.s.) da kaže amin, pa s obzirom na to koliko visok status ima ovaj melek, njegova invokacija za ove kletve sigurno je bila prihvaćena. Neka nas Allah (dž.š.), u Svojoj neizmjernoj milosti, sačuva od ovih opasnosti!

Prva osoba koja je spomenuta u ovom hadisu jeste onaj ko dočeka ramazan, mjesec berićeta i istinske vjere, pa te njegove dane provodi u griješenju i neispunjavanju svojih obaveza; takav neće dobiti oprost. Ramazan je mjesec Allahove (dž.š.) milosti, pa ako se i taj mjesec provede u griješenju i nemaru, kako takav čovjek može očekivati da mu se oproste grijesi? Ako on ne može da stekne Allahovo (dž.š.) zadovoljstvo tokom ramazana, kada će ga onda steći? Način da se stekne Allahovo (dž.š.) zadovoljstvo i oprost grijeha jeste ispunjavanje svojih obaveza tokom ramazana koje nam je Allah (dž.š.) objavio, a te su: post, klanjanje teravije i činjenje tobe-istigfāra za svoje grijehe.

Druga nesretna osoba spomenuta u ovom hadisu jeste onaj u čijem se prisustvu spomene Božiji poslanik Muhammed (s.a.v.s.), a on ne donese salavat na njega. Zbog toga su neki vjerski učenjaci smatrali da je donošenje salavata na Resulullaha (s.a.v.s.) vadžib (obaveza, ne tako stroga kao farz) kada god se on spomene. U nekim hadisima se za onoga ko ne donese salavat na poslanika Muhammeda (s.a.v.s.) kaže da je jadan i čemeran. Za takve ljude se čak smatra da su izgubili put do Dženneta, ili da su među onima koji će završiti u Džehennemu, ili među onima koji neće vidjeti mubarek lice Allahovoga Poslanika (s.a.v.s.) na Sudnjem danu. Učenjaci imaju različita mišljenja o ovom hadisu. Ostaje činjenica da je onaj ko ne donese salavat na Muhammeda (s.a.v.s.) zaista nesretan čovjek. A kako i ne bi bio? Nakon svega, blagodati kojima je naš ummet darovan preko Resulullaha (s.a.v.s.) su tolike veličine da ih ništa ne može opisati. Njegove blagodati prema nama su suviše velike, zaista, tako da je svaki ukor za onoga ko ne donosi salavat na njega – opravdan. S druge strane, sevap za salavat je ogroman. Hadis nas podučava: Ko god donese salavat na Ressulullaha (s.a.v.s.), Allah (dž.š.) donese deset blagoslova na njega i meleci mu čine dovu; svi njegovi grijesi će biti oprošteni, njegova deredža se uzvisuje,  sevap mu postaje velik kao brdo Uhud i Allahov Poslanik (s.a.v.s.) će se zauzimati za njega svojim šefa'atom na Sudnjem danu. Evo i dodatnih obećanja: zadobivanje Allahovog (dž.š.) rizaluka, milosti i zaštite od Njegove srdžbe, sigurnost od patnji na Sudnjem danu, gledanje u obećano mjesto u Džennetu još dok je živ na ovom svijetu. Pored svega ovoga, postoji i obećanje da nikada neće biti u siromaštvu i nevolji te da će uživati u blizini Božijeg Poslanika (s.a.v.s.), obećanje da će imati pomoć protiv neprijatelja i da će ga drugi ljudi voljeti. Fekihi kažu da je farz donijeti salavat najmanje jednom u svome životu, a da je vādžib da se taj salavat donese svaki put kada se spomene Resulullahovo (s.a.v.s.) ime, dok ima i mišljenja da je to mustehāb (pohvalno djelo).        

Treća osoba koja je spomenuta u ovom hadisu je onaj kod koga jedan ili oba roditelja dožive starost, a on ne zasluži Džennet svojim odnosom prema njima (služeći im i poštujući ih). Ulema stoji na stanovištu da je svaki čovjek obavezan biti poslušan svojim roditeljima u svakom dozvoljenom činu. Čovjek roditeljima ne smije biti neposlušan, već prema njima mora biti ljubazan čak i ako oni nisu Muslimani. Čovjek ne smije na svoje roditelje ni poviknuti, niti ih smije oslovljavati njihovim imenima, već im mora ukazivati počast i prvenstvo u razgovoru i odlukama. Kada roditelji pozovu svoga sina ili kćer da učini neko dobro ili da se kloni nekog zla, to oni moraju učiniti bez ikakvog otezanja. Isto tako, sin ili kćerka se moraju moliti za svoje roditelje čak i ako oni to ne prihvataju! U svim dobima djeca moraju poštivati svoje roditelje i ukazivati im počasti. U jednom hadisu se kaže:“Najbolja vrata za ulazak u Džennet – to je otac...“ Ashabi (r.a.) su pitali Božijeg Poslanika (s.a.v.s.):-Koji su to roditeljski hakkovi (prava)?- na što im je on odgovorio:“Roditelji su tvoj Džennet ili tvoj Džehennem (tj. ako su oni zadovoljni tobom, to te vodi u Džennet, a ako su ljuti na tebe, to te vodi u Džehennem)!“ Dalje se kaže u jednom hadisu:“Kada se poslušni sin sa ljubavlju i pažnjom ophodi prema svojim roditeljima, nagrada za tu pažnju ravna je primljenom hadždžu.“ U drugom hadisu se kaže:“Osim širka, Allah prašta sve grijehe ako hoće, ali za neposlušnost roditeljima šalje kaznu još na ovom svijetu, prije čovjekove smrti!“ Jedne prilike je jedan ashab (r.a.) rekao:- Allahov Poslaniče, ja želim da idem u džihad (odbrambeni rat).- Resulullah (s.a.v.s.) ga je upitao:“A je li ti majka živa?“ – Mladi ashab je odgovorio:- Jest.- Na to je Božiji Poslanik (s.a.v.s.) rekao:“Idi i služi nju, Džennet je pod njezinim nogama!“ Ponovo se u jenom hadisu kaže:“Allahovo zadovoljstvo leži u bâbinom zadovoljstvu, a Allahova srdžba leži u bâbinom nezadovoljstvu!“ Prema ovim navodima, dakle, ukoliko se roditelji nisu pazili i poštovali, kada oni presele na Ahiret, djeci se, ipak, ostavlja mogućnost popravka. Hadis nas podučava da, u takvim slučajevima, čovjek treba da stalno moli Allaha (dž.š.) da im oprosti i da se, na taj način, uvrsti među one koji su poslušni svojim roditeljima. U drugom hadisu se kaže da je najbolje djelo koje čovjek može učiniti nakon smrti svoga babe da se prema bábinim ahbabima i prijateljima nastave družiti onako srčano kako je to činio njegov babo.

 

HADIS BR. 4

 

Od Ubadea ibn Samita (r.a.) prenosi se da je Resulullah (s.a.v.s.) jednog dana kada se ramazan bio sasvim približio rekao:“Dolazi vam ramazan – mjesec berićeta, mjesec kada se Allah (dž.š.) osvrće na vas spuštajući na vas Svoju milost, opraštajući vam vaše pogreške i odazivajući se na vaše dove i posmatrajući vaše nadmetanje u dobrim djelima! To je mjesec kada vas meleci hvale pokazujući Allahu (dž.š.) vaša dobra djela! Zaista je jadan i čemeran onaj koji u ovome mjesecu ostane bez Allahove (dž.š.) milosti!“

KOMENTAR

U ovom hadisu čitamo o natjecateljskom duhu kod vjernika, kada svaki od njih nastoji da pretekne drugoga u dobročinstvu. U našoj rodnoj kući ja sam bio svjedok kako se i žene međusobno natječu koja će više Kur'ana proučiti, tako da se znalo dešavati one, i pored kućnih obaveza, dnevno prouče po desetak džuzova. Ja ovo spominjem ne da bih šta hvalio, nego da bih ilustrirao ramazanski osjećaj zahvalnosti Allahu (dž.š.) na svim Njegovim nimetima, pa i ovom prilikom molim dragog Allaha (dž.š.) da primi njihova i naša dobra djela i da nas ojača u daljnjim dobročinstvima.

 

HADIS BR. 5

Od Ebu Se'ida el-Hudrija (r.a.) prenosi se da je Resulullah (s.a.v.s.) rekao:“Zaista Uzvišeni Allah svakog dana i noći tokom ramazana oslobađa brojne ljude od džehennemske kazne, i On zaista svakog dana i noći od svakog Muslimana prima najmanje jednu dovu!“

KOMENTAR

Osim ovog, postoje i brojni drugi hadisi u kojima stoji da se dova postača prima (mustedžāb). U jednom hadisu čitamo da se dova postača prima u vrijeme iftara, ali mi smo općenito zabavljeni jelom pa ovu priliku zanemarujemo. Najpoznatija dova za iftar je slijedeća:

(Allāhumme leke sumtu we bike āmentu we 'alejke tewekkeltu we 'ala rizqike eftartu- Bože moj, postio sam u ime Tebe, ja u Tebe vjerujem, na Tebe se ja oslanjam i iftarim se Tvojom opskrbom.)

Abdullah ibn 'Amr (r.a.) učio je slijedeću dovu za iftar:

 

(Allāhumme innī es'eluke bi rahmetikelletī wesi'at kulle šej'in en tagfirlī –Bože moj, ja od Tebe išćem, uzdajući se u Tvoju milost koja obuhvata sve, da mi oprostiš moje grijehe.)

 U nekim ćitabima nalazimo da je Resulullah (s.a.v.s.) učio ovu dovu:

 

(Yā Wāsi'a'l-fadli igfir lī – O, Ti koji si najveći u davanju blagodati, oprosti mi moje grijehe.)

Ima i drugih dova koje se uče za iftar, jer to je vrijeme kada Allah (dž.š.) prima dove. Prema tome, budi poslušan Allahu (dž.š.) u svim svojim stanjima i čini Mu dovu, pa, ako se sjetiš, prouči dovu i za me.

 

HADIS BR. 6

 

Od Ebu Hurejrea (r.a.) prenosi se da je pripovijedio: - Rekao je Allahov Poslanik (s.a.v.s.):“Od trojice se ne odbija dova: postača kad iftari, pravednog vladara i onoga kome je učinjena nepravda, čiju dovu Allah (dž.š.) uzdiže iznad oblaka i njome otvara vrata Nebesa, a Gospodar kaže:“Tako Mi Moje veličine, Ja ću te pomoći, pa makar to bilo i nešto kasnije!“

KOMENTAR

U Durru menthūru se navodi da je hazreti Aiša prenijela da bi se lice Božijega Poslanika (s.a.v.s.) promijeni čim bi nastupi ramazan. On bi tada još duže klanjao, još ponizniji bi bio u svojim dovama i još bogobojazniji. Prema drugom rivajetu, on je vrlo malo boravio u postelji tokom ovog mjeseca. Također se u tome rivajetu kaže da meleci koji nose 'Arš imaju zadatak da tokom ramazana viču amin svugdje postači uče dovu. Brojni su hadisi u kojima se kaže da se dova postača ne odbija. A kada Allah (dž.š.) nešto obeća i kada nas o tome obavijesti njegov istinoljubivi Vjerovjesnik (s.a.v.s.), onda nejma nimalo sumnje u takav rivajet. Čudno je, zbilja, da, uprkos ovome, mi vidimo kako ima ljudi koji očigledno ne dobivaju ono za šta čine dovu. Ali to ne znači da njihova dova nije primljena. Čovjek mora shvatiti suštinu dove i način njezina primanja.

Allahov Poslanik (s.a.v.s.) obavijestio nas je da, kada Musliman učini dovu za nešto, ukoliko on ne moli za nešto što kida rodbinske veze ili nešto drugo što je grijeh, on će sigurno dobiti nešto od troje. Prvo, dobit će ono za šta čini dovu. A ukoliko to ne dobije, Allah (dž.š.) će od njega otkloniti onoliku nesreću koliko je dobro iskao, ili će mu dati istu toliku nagradu na Ahiertu. U drugom hadisu se kaže da će Allah (dž.š.) na Sudnjem danu pozvati Svoga roba i reći mu:“O, Moj robe, Ja sam ti naredio da činiš dovu Meni i obećao sam ti se odazvati na nju. Jesi li molio od Mene?“ – Čovjek će reći:- Da, jesam. – Allah (dž.š.) će mu na to reći:“Ti nisi ni za šta molio a da ti to nije bilo primljeno! Molio si Me da od tebe otklonim tu i tu nesreću, što sam ti Ja učinio već na dunjaluku. Molio si Me da od tebe otklonim tu i tu tugu i žalost, ali ti nije bio poznat rezultat te dove. Za to sam ti odredio toliku i toliku nagradu na Ahiretu.“ Božiji Poslanik (s.a.v.s.) da će čovjeku još jednom biti predočena svaka dova koju je učinio i bit će mu pokazano kako je ona ispunjena na ovom svijetu ili kakva ga nagrada za nju čeka na Ahiretu. Kada ugleda tu, ahiretsku nagradu, on će poželjeti da mu ni jedna dova na dunjaluku nije bila primljena.

Da, dovaa je zaista jako važna, i zanemarivati je u bilo koje vrijeme je veliki gubitak. Čak i kada vidimo vanjske pokazatelje da nam neka dova nije primljena, to ne znači da je nada izgubljena. Iz jednog podužeg hadisa na kraju ove knjigice sasvim jasno se vidi da Allah (dž.š.) prima naše dove i odgovara na njih kako je najbolje za nas na ovom i budućem svijetu. Allah (dž.š.) nas nagrađuje za naše dove u našem najboljem interesu, nikako drukčije. Njegova je volja da nam uvijek ne podari ono za šta Ga molimo jer, vrlo često, mi činimo dovu za nešto i ne znajući da to nije hajr za nas.

Ovdje moram skrenuti pažnju na jednu ružnu pojavu, a ta je da ima ljudi i žena koji često proklinju svoju djecu kada ih naljute ili kada su sami srditi. Klonite se proklinjanja! Prema onome kako je predodredio Allah (dž.š.), postoje određene prilike kada se dova istog časa prima! Tako se ponekad desi da, zbog naše gluposti, dijete koje je bilo prokleto zadesi ta kletva i ono upadne u nesreću, dok roditelji koji su ga kleli cvile i jauču. Božiji Poslanik (s.a.v.s.) naredio nam je da ne proklinjemo jedni druge, svoju djecu ili poslugu. Vrlo lahko se može desiti da tu kletvu izgovorimo u času  kada se sve molitve primaju, posebno tokom ramazana, koji je pun ovih posebnih mustedžāb momenata. Prema tome, u ovome mjesecu se mora biti krajnje pažljiv!

Ibn Mes'ud (r.a.) prenosi da svake noći u ramazanu nebeski Pozivač doziva:“O, ti koji tražiš dobro, priđi bliže! O, ti koji tražiš zlo, udalji se od njega i otvori oči svoje!“ Na to melek pozove:“Ima li koga ko traži oprosta, da mu se oprosti? Ima li koga ko čini dovu, da mu se ona čuje? Ima li koga ko nešto traži, da mu se želja ispuni?!“

Konačno, treba imati na umu i to da postoje neki uvjeti za dovu da bi ona bila primljena, jer bez ispunjenja tih uvjeta, svaka dova će biti odbijena. Jedan od toh uvjeta je halal hrana. Kada se konzumira haram, dova neće biti primljena. Božiji Poslanik (s.a.v.s.) kaže:“Mnogi nevoljnici dižu ruke uvis moleći: Allahu, Allahu! – a hrana koju jede je haram, ono što pije je haram, ono u što se obukao je haram, pa kako da njegova dova bude makbūl (primljena)?“

Ima jedna hikjaja o jednoj grupi iz Kufe čije su dove uvijek bile primane. Kad god bi dobili naopakog vladara, oni su ga proklinjali i on je padao sa vlasti. Ali kada je njima zavladao Hadždžadž (zloglasni vladar – op.prev.), on je tu grupu ljudi pozvao se bi na gozbu. Nakon što su oni sve pojeli što je pred njih izneseno, on im je rekao:“Ja se ne bojim da će me stići kletva ovih ljudi, jer upravo su se najeli harama!“ ( A sad se samo zamislimo koliko se u naše vrijeme pojede harama, koliko se uzima kamate, koliko se uzima mita, koliko naši trgovci varaju ljude kada ovi dođu da kod njih nešto kupe!)

 

HADIS BR. 7

Od Ibn 'Umera (r.a.) prenosi se da je pripovijedio: - Rekao je Resulullah (s.a.v.s.):“Zaista Allah (dž.š.) i Njegovi meleci šalju Svoju milost na one koji sehure!“

KOMENTAR

Kako je velika Allahova (dž.š.) blagodat data nama samim time što ćemo biti nagrađeni i za uzimanje hrane prije zore kako bismo postili! Postoje mnogi hadisi u kojima se govori o fadiletima sehura i sevapima za nj. Allame 'Ayni, komentator Buharija, navodi mišljenja sedamnaest različitih ashaba i alima koji se slažu sa time da je ustajanje na sehur mustehāb (poželjno, pohvalno djelo). Mnogi ljudi, postači, samo zbog svoje lijenosti, gube ovaj veliki fadīlet. Mnogi čak idu dotle da klanjaju teraviju, jedu i odu spavati. Koliki veliki fadilet oni gube! Sehūr znači uzimanje hrane neposredno pred zoru. Ima učenjaka koji kažu da vrijeme sehura počinje od poslije ponoći (Mirqāt). Zemahšeri u svome Keššāfu kaže da se noć dijeli na šest dijelova, a da je posljednji dio vrijeme sehura pa, prema tome, kada noć traje 12 sahata, posljednja dva sahata su vrijeme sehura. Ovdje se mora istaći da je uzimanje hrane u posljednjim trenucima pred zoru bolje i sevapnije. Ima mnogo hadisa koji su puni govora o fadiletima sehura.

Božiji Poslanik (s.a.v.s.) kaže:“Razlika između našeg posta i posta ehl-i kitābija (kršćana i jevreja) leži u tome što mi jedemo na sehuru, dok to oni ne čine.“ Božiji Poslanik (s.a.v.s.) također kaže:“Ustajite na sehur, jer je u njemu veliki blagoslov!“ „U tri stvari je veliki blagoslov: džematu, tharīdu i sehuru.“

U ovom hadisu je riječ džemat upotrijebljena u općem smislu,  pa mi zaključujemo da ona u sebe uključuje i namaz u džematu kao i sva dobra djela koja se čine u zajednici ili džematu, kojoj, specijalno zbog toga, Allah (dž.š.) pruža Svoju pomoć. Tharīd  je ukusni hljeb ispečen sa mesom. Sehūr  je treća spomenuta stvar u ovom hadisu. Kada bi Resulullah (s.a.v.s.) pozovi neke svoje ashabe na sehur, reci bi:“Dođite i sa mnom jedite berićetli hranu!“ U jednom hadisu se kaže:“Ustajte na sehur i uzmite snage za post! Spavajte poslije podne, jer će vam to pomoći da ustanete u posljednjem dijelu noći (kako biste ibadetili)!“ Abdullah ibn Haris (r.a.) prenosi da je neko od ashaba rekao:“Jedne prilike sam zijaretio Resulullaha (s.a.v.s.) u vrijeme kada se on pripremao za sehur. Tada je rekao:“Sehur je pun berićeta kojim vas Allah (dž.š.) nagrađuje, pa ga nemojte propuštati!“ Božiji Poslanik (s.a.v.s.) više puta nam je naglasio važnost sehura, pa je jedne prilike rekao:“Ako i ne biste imali hrane, ustanite na sehur i pojedite bar jednu hurmu ili popijte gutljaj vode!“ Prema tome, kad već definitivno imamo toliku nagradu za sehur, mi Muslimani moramo da se što je moguće više trudimo da izvršavamo ovaj propis. Međutim, u svim stvarima je važna umjerenost, a prekoračivanje granica je štetno u svemu, tako da čovjek ne smije ni da jede malo, jer bi se, u tom slučaju, osjećao slabim zaa post, niti da se prejeda, jer time sebi prouzrokuje neugodnosti.

U svome komentaru na Sahīh al-Buhari Ibn Hadžer je naveo više razloga zašto je sehur tako blagoslovljen:

a.     zato što je to sunnet;

b.     zato što se time razlikujemo od ehl-i kitabija, što uvijek moramo činiti;

c.      zato što nam on daje snagu za vršenje ibadeta;

d.     zato što on budi veću iskrenost u ibadetu;

e.      zato što on eliminiše zlu volju, koja se obično javi kad je čovjek gladan;

f.       zato što je to vrijeme kada se primaju dove;

g.     zato što je to vrijeme za zikrullah.

Ovdje ima nekoliko većih razloga, a imaju i još neki drugi. Neke sufije su u nedoumici da li je uzimanje hrane na sehuru u malo većem obimu u sukobu sa ciljem posta ili nije. Oni smatraju da je cilj posta da se čovjek drži podalje od hrane, pića i seksualnog užitka, pa bi, prema tome, sehur bio u suprotnosti sa ovim ciljem. Moje je mišljenje da količina hrane na sehuru treba da varira od postača do postača, zavisno od njihove dobi i aktivnosti. Na primjer, za studente koji su aktivni u traženju znanja malo hrane na sehuru ili na iftaru moglo bi biti štetno; za njih je bolje da uzmu malo više hrane zato što njihova intelektualna aktivnost traži dodatne napore, posebno ako se radi o vjerskom znanju koje je veoma važno za zaštitu islama i njegovo širenje. Isti slučaj je sa onima koji su zauzeti obavljanjem zikrullaha i drugih vjerskih aktivnosti. Oni ljudi koji nejmaju tako teške poslove treba da uzimaju malo hrane na sehuru.

Jedne prilike je Božiji Poslanik (s.a.v.s.) govorio onima koji su se pripremali za džihad i rekao im:“Nejma koristi od posta dok je čovjek na putu!“ To je bilo u ramazanu, kada su ashabi postili. U svome kitabu Šerhu iqnā'  allame Ša'rānī kaže:“Mi smo imali međusobni dogovor da nećemo puniti svoje trbuhe za sofrom, posebno ne u ramazanu.“ Bolje je ako čovjek tokom ramazanskih noći jede maanje nego u izvanramazanskim noćima. Konačno, koja je svrha ramazana ako se čovjek prejede na sehuru ili na iftaru? Vjerski odličnici su rekli:“Ko god ostane gladan u ramazanu, bit će spašen od šejtanskog zla tokom ostalog dijela godine.“

Tumač Ihja' 'ulūmi'd-dina  kaže da su evlije, kakav je npr. bio Es-Sehle et-Tusteri, uzimale samo jedan obrok dnevno tokom petnaest dana, dok su uz ramazan uzimali samo po jedan zalogaj, ali da bi ispunili sunnet, uzimali su po jednu čašu vode za sehur i iftar.  Šejh Džunejd je postio tokom čitave godine. Međutim, kada bi ga ponekad posjetili njegovi dragi ahbabi, prekidao bi post i jeo bi s njima govoreći:“Korist od prekida posta i ručanja sa dragim ahbabima ravna je nafile-postu.“

Na isti način, mi ovdje možemo spomenuti brojne evlije koje su uzimale veoma malo hrane kako bi disciplinirale svoj nefs, ali neka ovdje bude pripomenuto da se u ovome ne smije pretjerivati kako se ne bi zanemarile vjerske aktivnosti ukoliko bi tijelo bilo oslabljeno.

 

 

HADIS BR. 8

Od Ebu Hurejrea (r.a.) prenosi se da je pripovijedio:- Rekao je Allahov Poslanik (s.a.v.s.):“Koliko ima onih koji poste, a od toga svoga posta nejmaju ništa do gladi, i koliko je onih koji noću klanjaju (teraviju –op.prev.), a od toga svoga klànjanja nejmaju ništa do nesanice!“

KOMENTAR

U pogledu ovog hadisa ulema je donijela tri različita mišljenja. Prvo, ovaj hadis se odnosi na one koji tokom dana poste, a iftare se haramom: sve sevape od posta takvi izgube zato što jesti haram spada u veće grijehe, i obaj ko tako postupa nejma ništa osim svoje gladi. Drugo, ovaj hadis se možda odnosi na one koji poste na propisan način, ali se tokom dana bave ogovaranjem i klevetanjem drugim (v. o tome kasnije). Treće, onaj o kome se govori u ovom hadisu mogao bi biti onaj koji se, dok posti, ne udaljava od zla i grijeha. Sve navedene mogućnosti uključene su ovaj hadis. A isti takav slučaj je sa onim ko obavlja svoju teraviju ili neki drugi nafile-namaz, ali zato što se bavi ogovaranjem ili čini neku drugu vrstu grijeha  (npr. propušta klanjati sabbah-namaz ili se samohvališe, itd.), njegov noćni ibadet mu ne donosi nikakav sevap.

 

HADIS BR. 9

 

Od Ebu 'Ubejdea (r.a.) prenosi se da je pripovijedio:- Čuo sam kada Resulullah (s.a.v.s.) kaže:“(Ramazanski) post je štit čovjekov – sve dok ga on ne razdere!“

KOMENTAR

Pod „štitom“ se ovdje misli na čovjekovu zaštitu, jer post štiti čovjeka od njegovog otvorenog neprijatelja – šejtana. Kad smo komentarisali ranije hadise, mi smo rekli da post štiti čovjeka od Allahove (dž.š.) kazne i džehennemske vatre. Neko je upitao Božijeg Poslanika (s.a.v.s.):- Šta je uzrok da post bude razderan? – na što je Resulullah (s.a.v.s.) odgovorio:“Kad čovjek laže i ogovara.“

Ovaj hadis, kada se razumijeva zajedno sa nekim drugim sličnim hadisima, govori nam da se okanimo onih nevaljalih postupaka koji poništavaju fadilete posta. U naše vrijeme, mi vidimo kako se ljudi zabavljaju ogovarajući i brbljajući besmislice. Ima uleme koja smatra da laž, ogovaranje, kleveta, itd., prekidaju post kao i jedenje ili pijenje, dok većina vjerskih učenjaka smatra da, u tom slučaju, post nije prekinut nego je samo ostao bez svojih fadileta. Islamski učenjaci su naveli šest stvari o kojima moramo voditi računa dok postimo:

Prva od tih šest stvari je da čovjek čuva svoj pogled od svakog mjesta koje ne smije gledati; neki idu čak dotle da zabranjuju da se gleda čak i vlastita žena ukoliko je to gledanje sa požudom, a da ne govorimo o nekoj drugoj ženi. Isto tako, tokom posta moramo se kloniti gledanja u svako grješno djelo ili u ono mjesto gdje se čini grijeh. Resulullah (s.a.v.s.) kaže:“Pogled je poput šejtanove strijele! Ko god se boji Allaha (dž.š.), neka se čuva gledanja u zlo pa će mu Allah (dž.š.) podariti takav imanski pogled, lezzet i zanos koje će osjećati svojim srcem.“ Sufije, kad govore o ovom hadisu, kažu da pogledi koji se trebaju izbjegavati obuhvataju sva takva mjesta i stvari koji odvraćaju od sjećanja na Allaha (dž.š.).

Drugaod tih šest stvari je da čovjek svoj jezik čuva od laži, bespotrebnoga govora, ogovaranja, svađanja, proklinjanja, odn. zaklinjanja, itd. U Sahih-i Buhariju možemo pročitati da je post postačev štit – zato što se oni koji poste ustežu od beskorisnoga govora, hahakanja, svađe, itd. Ko god bude nečim isprovociran na svađu, treba da rekne:“Ja postim.“ Drugim riječima, čovjek ne smije započinjati svađu, a ukoliko je neko drugi započne, onda mora odustati od nje. Ukoliko je svađalica neki nerazuman čovjek, postač opet mora reći:“Ja postim!“ i izbjeći svađu. U vrijeme našeg Vjerovjesnika (s.a.v.s.) dvije žene su postile, ali im je od posta bilo tako mučno da ih je bol probadao u tijelu, post im postao nepodnošljiv, i obje su bile na ivici smrti. Neko od ashaba je o tome obavijestio Vjerovjessnika (s.a.v.s.), a on je tim ženama poslao zdjelu da povrate. Kada su obje njih povratile u zdjelu, izbacile su iz sebe komade mesa i krvi. Ashabi su se tome jako začudili, a Vjerovjesnik (s.a.v.s.) je na to rekao:“One su zapostile halal hranom, ali su tokom dana u sebe unijele harama ogovarajući druge ljude!“ Iz navedenog se da zaključiti da je post onima koji ogovaraju veoma težak, jer su zbog toga obje žene bile na ivici smrti. Isti je sslučaj sa ostalim grješnim djelima, a iskustvo pokazuje da oni koji su iskreni u vjeri i bogobojazni poste bez teškoće, dok oni koji se nisu klonili grijeha jedva podnose post. Prema tome, čovjek se mora udaljiti od grijeha, posebno od onih velikih kakvi su ogovaranje i klebetanje, kojima su danas ljudi jako skloni. Allah (dž.š.) u Kur'anu kaže da je ogovaranje ravno jedenju svoga mrtvog brata. To isto nalazimo u raznim hadisima. Jedne prilike je Resulullah (s.a.v.s.), sjedeći sa ljudima, zamolio te ljude da iščačkaju svoje zube. Oni su na to rekli da nisu jeli nikakvo meso, a onda je Resulullah (s.a.v.s.) dodao:“To i to meso je prionulo za vaše zube!“ pri čemu je mislio na ogovaranje koje su počinili. Da nas Allah (dž.š.) sačuva od ovog zla, jer mi smo nemarni prema njemu! Svi činimo ovaj grijeh! Da ne govorimo o običnim ljudima, nego o onima koji su jako značajni u društvu – oni, čak i vjerski prvaci, u našim skupovima ogovaraju jedni druge. Najgore od svega jeste što je malo onih koji shvataju o kako ozbiljnom haramu je riječ! Jedan od ashaba (r.a.) jedne prilike je upitao Resulullaha (s.a.v.s.):-Šta je to ogovaranje?- na što mu je Božiji Poslanik (s.a.v.s.) odgovorio:“Da kažeš nešto o svome bratu njemu iza leđa, a to je nešto što je uvrjedljivo za njega!“ Taj ashab je onda upitao:- Čak i kada je to što se o nekome rekne istinito? – pa je Resulullah (s.a.v.s.) na to odgovorio:“Upravo je to ogovaranje, a ukoliko to nije istinito, onda je riječ o kleveti na toga čovjeka!“

Jedne prilike je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) prošao pokraj dva kabura i rekao:“Ova stanovnika ova dva kabura su u azabu! Jedan se sada pati zato što je ogovarao, a drugi zato se nije čuvao mokraće!“ Resulullah (s.a.v.s.) je također rekao:“Postoji više od sedamdeset stepeni zla u kamati, a najniži se može porediti sa incestom sa majkom; jer uzeti jedan dirhem iz kamate je gore neko počiniti zinaluk trideset puta! A gore i od najgore kamate je ogovaranje brata Muslimana!“

Komentarišući razne hadise, mi smo, koliko smo mogli, upozoravali na opasnost ogovaranja i klevetanja brata Muslimana. Volio bih da ovdje iznesem brojne hadise o toj temi zato što su naši skupovi puni ovoga grijeha! Međutim, odlučio sam se da to ne činim zato što ogovaranje i klevetanje nisu glavna tema ove brošure. Još jednom činim dovu Allahu (dž.š.) da nas spasi ovog zla, a svoju braću i ahbabe molim da i oni meni čine dovu jer mi smo puni grijeha i pogrešaka.

 

 

„Kakva bolest! O, Allahu, nejmam snage protiv nje!

Izliječi mi svaku bolest i ispuni moje želje!

Zaista je bolno srce moje,

a Ti si liječnik bolesti svake!“

 

Treća od tih šest stvari je da čovjek čuva svoj sluh od slušanja svega što je mekrūh (pokuđeno). Onaj ko proizvodi ono što je zabranjeno slušati i onaj ko to sluša – jednako su grješni.  Resulullah (s.a.v.s.) kaže:“Kad se ogovara, i onaj ko ogovara i onaj ko ga sluša jednako su grješni!“   

Četvrta od tih šest stvari je da se tjelesni organi udalje od svakog vida griješenja i svega što nije halal. Niti ruke smiju doticati haram, niti noge smiju ići prema njemu. Poseban slučaj je sa trbuhom: postač se ne smije iftariti ničim u čemu ima imalo sumnje da ne bi bilo halal. Ukoliko se postač iftari haram hranom ili pićem, on liči na bolesnika koji, kad uzima lijek, uz njega doda i malo otrova, koji ga upropasti.

Peta od tih šest stvari je da čovjek ne popuni svoj trbuh dokraja ni halal hranom – zato što i time ugrožava svrhu posta. Post podrazumijeva smanjenje tjelesnih prohtjeva i povećanje duhovnih potencijala. Tokom jedanaest mjeseci, mi slobodno jedemo i pijemo, a u ramazanu treba da i hranu i piće smanjimo na minimum. Mi imamo jednu lošu naviku da na iftaru popunimo sve što tokom dana nismo pojeli, pa da na sehuru još „popravimo“ kako bismo popunili svoju dnevnu „potrošnju“. Takvim ljudima ramazan je prilika da puste navolju svome apetitu do krajnje granice. Mnogi tako pojedu više u ramazanu nego što mi jedemo u izvanramazanskom periodu.  Prejedanje je inače pokuđeno u islamu, a tokom ramazana ono ruši onaj suštinski ramazanski duh.

Imam Gazali je postavio isto pitanje:“Kada svrha posta ne nadjača naše tjelesne strasti u suprotstavljanju Iblisu, kako će to biti moguće prejedanjem na iftaru?“ U tom slučaju, mi smo samo promijenili vrijeme kad jedemo, ali to onda nije istinski post. Rezultat toga je taj da, umjesto da smanjimo tjelesne prohtjeve, mi ih samo povećamo. Stvarna korist od posta nastaje tek onda kada zaista ogladnimo. Naš Vjerovjesnik (s.a.v.s.) je rekao:“Šejtan kólā ljudskim tijelom kao krv, pa zatvorite njegov put postom!“ Dakle, kada je tijelo gladno, duh prima snagu. Dok gladujemo, post nam daje priliku  da dobijemo osjećaj za gladne i nevoljne, da saosjećamo sa njima. Taj osjećaj je moguće postići samo gladovanjem, a ne punjenjem trbuha ukusnom hranom na sehuru kako ne bismo osjetili glad sve do iftara. Jedne prilike je neki čovjek prišao Bišru Hāfiju dok je on drhtao od hladnoće iako je imao toplu odjeću pokraj sebe. Taj čovjek je upitao:“Zar nije vrijeme da se bolje obučeš?“ na što mu je Bišr odgovorio:“Ima mnogo onih koji su gladni i siromašni, a ja ne mogu da saosjećam sa njima, i najmanje što mogu učiniti jeste da budem u istom stanju kao i oni.“

Sufije zastupaju isto mišljenje o postu kao i fekihi. U Merāqiu'l-felāhu  se kaže:“Ne jedi previše na sehuru da ne bi izgubio svrhu posta!“ Allame Tahtavi kaže:“Kada se zbiljski osjeti glad, tada je sigurno veći sevap od posta, kao što se samo preko gladi može dobiti osjećaj za gladne i siromašne.“ Naš Vjerovjesnik (s.a.v.s.) je rekao:“Od svega što se napuni Allahu ništa nije tako mrsko kao pun trbuh.“ Drugom prilikom je rekao:“I nekoliko zalogaja je dovoljno da se povrati snaga...Najbolje je za čovjeka da jednu trećinu trbuha napuni hranom, drugu trećinu vodom, a da mu treća trećina ostane prazna.“ On je sâm postio uzimajući najmanju količinu hrane na sehuru i iftaru. A ja sam gledao svoga muderrisa mevlana Halila Ahmeda kako za iftar pojede samo jednu suhu krišku hljeba, a tako isto i za sehur tokom čitavog ramazana. Kada su mu jedne prilike njegovi najbliži rekli da malo više jede, on im je odgovorio:“Ja nisam gladan. Sjeo sam da jedem samo radi svojih ahbaba.“ A mevlana šah Abdur-Rahim Raipuri – čuo sam da je tokom čitavog ramazana za sehur i iftar samo pio čaj bez mlijeka i ništa više. Jednom mu je njegov najveći aahbab ( i njegov halifa) mevlana Šah Abdul-Kadir sa zabrinutošću rekao:“Ti ćeš oslabiti ako ne budeš ništa jeo!“ na što mu je on odgovorio:“Subhānallāh, ja sam iskusio nešto od džennetskih radosti!“ Molim Allaha (dž.š.) da nas pomogne kako bismo bili sljedbenici ovih pobožnjaka, amin.

Šesta stvar je da, nakon posta, uvijek sebe sa zabrinutošću pitamo da li nam je Allah (dž.š.) primio naš post ili nije. A to moramo činiti i sa svakim drugim našim ibadetom. Čovjek nikada ne može biti siguran je li ispunio svaku svoju dužnost onako kako treba ili nije; čovjek se uvijek mora bojati da mu Allah (dž.š.) ne odbije njegova djela. Božiji Poslanik (s.a.v.s.) kaže:“Ima onih koji uče Kur'an, a Kur'an ih proklinje!“  Također je rekao:“Na Sudnjem danu, jedan od prvih koji će Allahu (dž.š.) polagati račun bit će šehid. Allah će ga pozvati i podsjetiti ga na blagodati koje mu je dao, i on će to sve priznati. Poslije toga će ga dragi Allah upitati:“A da li si se ti zahvaljivao na tim blagodatima?“ Šehid će odgovoriti:“Ja sam se borio u ime Tebe sve dok nisam postao šehid.“ Allah (dž.š.) će mu na to reći:“To nije bilo tako, jer ti si se borio da bi drugi rekli kako si ti hrabar, i govorili su tako.“Poslije toga će biti naređeno da se on obori na tlo, vuče po zemlji i baci u Džehennem.Poslije  toga će biti pozvan ālim (vjerski učenjak). On će se, isto tako, podsjetiti na blagodati koje je dobio od Allaha (dž.š.) pa će i njemu biti postavljeno isto pitanje. On će odgovoriti:“Gospodaru, ja sam tražio znanje u Tvoje ime, u ime Tebe sam podučavao druge i učio Kur'an.“ Allah (dž.š.) će mu na to reći:“To nije istina! Ti jesi to sve činio, ali samo radi toga da se kaže kako si ti učen, i tako je govoreno.“ Poslije toga će biti naređeno pa će i on biti oboren na tlo, vučen licem po zemlji i bačen u Džehennem. Na koncu će doći imućan čovjek. Nakon što se i on podsjeti na blagodati koje je dobio od Allaha (dž.š.) i nakon što ih on prizna, na Allahovo (dž.š.) pitanje kako je on izražavao zahvalnost na tim blagodatima, on će odgovoriti:“Nije bilo nikakvog imetka koga nisam potrošio u Tvoje ime,“ na što će mu Allah (dž.š.) odgovoriti:“To nije istina! Ti to jesi sve činio, ali radi toga kako bi se reklo kako si ti velikodušan, i tako jeste govoreno.“ Nakon toga će biti naređeno pa će i on biti oboren na tlo, vučen licem po zemlji i bačen u Džehennem.“ Mnogi slučajevi slični ovome opisani su u borjnim hadisima pa, prema tome, i postač uvijek treba da se brine o svome postu, hoće li mu biti primljen ili neće, ali i da se nada u Allahovu (dž.š.) milost i vjeruje da će mu njegov post biti makbūl kod Boga (dž.š.).

Gore nabrojanih šest stvari su obaveza svakoga ko je na Pravome Putu. Oni koji su iznimno pobožni dodaju i sedmu stvar, a ta je da, tokom čitavog ramazana, ne budu okrenuti nikome i ničemu drugom osim dragom Allahu (dž.š.), i to u toj mjeri da, dok poste, čak ne brinu ni o tome hoće li imati šta za iftar ili neće. Ima šejhova koji su smatrali da je pogrešno čak i razmišljati o tome šta će biti za iftar, jer bi to onda značilo da čovjek nejma dovoljno vjerovanja u Allahovo (dž.š.) obećaanje da je samo On odgovoran za njegovu opskrbu. U komentaru Ihja' 'ulumi'd-dina autor ide dotle pa kaže da, ukoliko bi nešto došlo za iftar prije iftara, to treba dati nekom drugom iz straha da mu to, u ostatku dana, ne bi odvuklo pažnju od Allaha (dž.š.). Ovako, naravno, mogu da se ponašaju samo posebne evlije. Mi ne možemo ni zamisliti takvo duboko vjerovanje.

Kur'an-i kerim kaže:“Propisan vam je post!“ Mufessiri su iz ovog ajeta izveli zaključak da je post obaveza za svaki organ tijela. Prema tome, post jezikom znači da se ostavi lažni i svaki zabranjeni govor; post ušima znači da se ne smije slušati ono što je haram; post očima znači da se ne smije gledati (u) ono što je haram. Isto tako, post dušom znači da se  čovjek mora osloboditi svih tjelesnih prohtjeva; post srcem znači odbacivanje svakog vida ljubavi prema ovosvjetskim užicima; post razumom znači odbacivanje razmišljanja o svemu osim o Allahu (dž.š.).

 

HADIS BR. 10

 

Od Ebu Hurejrea (r.a.) prenosi se da je Resulullah (s.a.v.s.) rekao:“Ko god se, bez opravdanog razloga i bolesti, omrsi u jednom ramazanskom danu, on taj dan nikada neće moći nadoknaditi pa makar postio čitav preostali dio života!“

KOMENTAR

Ima uleme koja smatra da, kada neko, bez valjanog razloga, pokvari post samo jedan dan u ramazanu i povrijedi ramazan jelom ili nečim drugim, on nikada neće moći nadoknaditi (qadā) taj dan čak i kada bi čitav preostali dio svoga života postio. Ovakvo mišljenje je zastupao hazreti Alija. Međutim, najveći dio uleme smatra da, ukoliko neko nije postio jedan dan u ramazanu, onda će on taj dan napostiti. S druge strane, ukoliko neko počne da posti ramazan, a onda se samo jedan dan namjerno omrsi a za to ne bude imao nijedan opravdan razlog, prema Šeri'atu, on za taj dan mora postiti šezdeset dana neprestano, sa sehurom i iftarom, ali puni fadilet i sevap od ramazana on nikada neće postići. Ovo je smisao gornjeg hadisa.

Ovo je bio propis za one koji napaštaju ramazan, a kako su tek nesretni i obmanuti oni koji u potpunosti ignoriraju post i ne poste ni u ramazanu ni na qadā! Post je jedan od fundamentalnih stupova islama, a Rsulullah (s.a.v.s.) je rekao da ima tek pet takvih  stupova. Prvi i najvažniji je vjerovanje u jednoću Boga (dž.š.) i poslanstvo Muhammedovo (s.a.v.s.), a zatim slijede četiri preostala poznata stupa: namaz, ramazan, zekjat i hadž. Jedan dio onih koji sebe smatraju Muslimanima ne održavaju čak ni jedan od ovih stupova! U zvaničnim papirima i na popisu oni sebe ubrajaju u Muslimane, dok će u Allahovom (dž.š.) registru teško moćo dokazati da su Muslimani. Ibn 'Abbas (r.a.) prenosi slijedeći hadis:“Islam se temelji na tri principa: vjerovanju, namazu i postu.“ Ko god ne drži jedan od njih, on je nevjernik i zaslužuje najtežu kaznu. A što se tiče posljednjeg dijela hadisa, ulema kaže da oni postaju nevjernici onda kada, nakon što su prestali da drže bilo kojeg od ovih principa, također počnu poricati njihovu neophodnost ili, čak, njihovo postojanje. Ma koje tumačenje ovog hadisa uzeli, ostaje činjenica da je Božiji Poslanik (s.a.v.s.) žestoko govorio protiv ovakvih ljudi, a oni koji ne ispunjavaju svoje osnovne vjerske obaveze (ferā'id) zaista treba da se boje Allahove (dž.š.) velike srdžbe! Ovosvjetski užici su zaista kratki, smrt će neminovno doći i donijeti nam sučeljenje sa Allahom (dž.š.), koga niko neće moći izbjeći, i samo nas ispunjavanje vjerskih obaveza može spasiti.    

 Ima među nama i onih džahila (neznalica) koji ne samo što ne poste, nego se i podruguju mjesecu ramazanu i sarkastično govore:“Neka poste oni koji nejmaju hrane u svojoj kući!“ ili:“Šta Allah hoće da postigne prisiljavajući nas da gladujemo?!“ Takve riječi se ne bi smjele izgovarati; svako mora znati da bilo kakvo ismijavanje ma i najmanjeg dijela vjere vodi u kufr (bogohuljenje). Ako neko ne obavi nijedan namaz u svome životu, ako ne posti nijedan dan ramazana, ako ne ispunjava nijedan farz islama, ali ne poriče da to jesu islamske obaveze, on još ne postaje kāfir (nevjernik), ali ako se ismijava sa bilo kojim islamskim farzom i poriče da je to obaveza koju nam je Allah (dž.š.) naredio da ispunjavamo, on postaje nevjernik i nijedno njegovo dobro djelo koje učini nejma nikakvu vrijednost. Iz ovoga se može razumjeti kako je opasno podrugivati se ramazanu i kako se moramo čuvati svake neprikladne riječi o postu. Svaki prekid ramazsnkog posta bez šeri'atski valjanog razloga vodi u fisq (kršenje vjerskih principa i širenje nereda); a takav čovjek postaje fāsiq (veliki grjješnik). Neki fekihi idu čak dotle da kažu da svako javno jede uz ramazan, a za to nejma šeri'atski valjanog razloga, u islamskoj državi će se kazniti smrću, ali u odsustvu islamske vlasti koja bi nametnula svoje zakone, niko nas ne može spriječiti da pred onima koji javno griješe kršeći osnovne islamske propise iskažemo svoje neslaganje s njima i svoj prijezir prema javnom griješenju. To je najmanje što naš iman traži od nas, a najmanje u svemo ovome je da svojim srcem prezremo takvo griješenje.

Mislim da je ovo nekoliko hadisa koje samo dali u ovom bâbu dovoljno za one koji žele da ih iskreno slijede. A za one koji nejmaju namjeru da se uklope u okvir koga ovi hadisi donose, i mnogo duže pisanje bi bilo beskorisno. Molim Allaha (dž.š.) da i meni i svim Muslimanima podari snage u dobročinstvu, da se nakitimo dobrim djelima, jer mi smo uvijek puni pogrešaka. Amin!