Mustafa Hasani
Studija o vakufu i navladinom sektoru
Senad Ćeman, Vakuf i fondacije (Komparativna studija o položaju vakufa i fondacija u šerijatskom pravu i pozitivnim zakonskim propisima u Bosni i Hercegovini), El-Kalem, 2011.
Knjiga Vakufi i fondacije je magistarski rad autora Senada Ćemana odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. U podnaslovu je rečeno da se radi o komparativnoj studiji i to je ono što odmah uočavamo već na prvim stranicama ove knjige, da autor želi prikazati s jedne strane vakuf, vjersku instituciju ili zadužbinu, a s druge strane da je dovede u odnos s drugim sličnim pojmovima i institucijama koje danas poznaju savremena društva i praksa.
Zbog ove činjenice knjiga predstavlja relevantno štivo ili može se čitati i kao stručni priručnik za pravnike i advokete, koji se u praksi susreću s problematikom vakufa, ali isto tako i ekonomistima i političarima koji žele pozitivno djelovati u našem društvu, jer je vakufska problematika dio našeg ukupnog društvenog života. S druge strane, ulemi pruža priliku za jedno savremenije čitanje teme vakufa u ambijentu novih društvenih okolnosti s ciljem usporedbe sa savremenim iskustvima koja mogu pomoći da se revitalizira, osnaži ideja ali i institucija vakufa.
Autor je ukazao na činjenicu da su vakufi i fondacije institucije s dugom i bogatom historijom, da su se prvobitno razvile kao vjerske institucije s obzirom na univerzalni vjerski poziv za činjenja dobra i briga za drugoga.Vremenom, kako autor pokazuje, ova ideja će postati društveno prihvaćena i izaći će iz okvire vjerskih institucija, te je prisustvo ove ideje i institucija danas jedna od mjera demokratskog nepretka jednog naroda ili nacije. Danas se savremene države nadmeću u broju vakufa, udruženja, fondova, fondacija, zadžbina, neprofitnih organizacija i sl., jer su te brojke pokazatelji koliko su građani ili ljudi izvan političkog i ekonomskog establišmenta jedne države organizirani u dobrotvorni rad ili udruženja kroz koja ostavruju svoje građanske interese.
Što se tiče našeg bh. iskustva autor je ukazao na činjenicu da naše zakonodavstvo nije fer prema vakufima, jer vakuf kao pojam, a i sve terminološke izvedenice ovog pojma, nemaju status građanstva u našim državnim pravnim aktima, nego se spominje samo u normativnim aktima Islamske zajednice, čime je pojam vakufa sveden na njegov čisto religijski aspekt. Naime, u našim pravnim aktima se ne spominje pojam vakuf, ali se na njega odnose propisi o udruženjima. Parlamentarna skupština BiH je 2001. god. donijela Zakon o udruženjima i fondacijama, koji je veoma važan jer je zagarantovano pravo svih lica u ovoj državi da pod jednakim uvjetima mogu ostvarivati i štiti svoje ljudsko dostojanstvo i međunarodno priznato pravo da se udružuju s drugima. Ovaj zakon se ne primjenjuje na vjerske zajednice, političke i sindikalne organizacije. Za ove oblasti su doneseni posebni zakoni. Za vjerske zajednice donesen je Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini u kojem stoji da vjerske zajednice svojim aktima uređuju koji njihovi unutrašnji organi imaju svojstva pravnog lica, koja će se kao takvim smatrati na teritoriji Bosne i Hercegovine.
S obzirom na bogatu tradiciju prisustva vakufa na ovim prostorima i značaja kojeg je ova institucija imala u kulturnom i civilizacijskom razvoju Bosne i Hercegovine smatramo da se ova nepravda prema vakufu treba ispraviti, a knjiga nam pružna i mnoštvo razloga zašto se toga ne treba bojati. Ako pogledamo brojne primjere iz prošlosti da veliki broj naših gradova nekada, a dobar dio njih i sada, u svome nazivu imaju pojam vakuf, ili činjenicu da je nagla urbanizacija bh. gradova s početka osmanske uprave u BiH bila rezultat finsijskog poticaja brojnih vakufa i vakufskih kredita onda smatramo da je fer i da se prema vakufa, pa i kao terminu koji je dio našeg savremenog jezika ali i duha, odnosima s više odgovornosti. Naša stvarnost a i pravna praksa ukazuje na činjenicu da vakuf u stvarnosti živi iako ga naši pozitivni akti ne spominju, što govori da naši normativni akti ne korespondiraju sa tradicijom i stvarnošću, te da se to treba mijenjati.
Druga značajka ove knjige jeste u tome što autor sugeriše da se pojam vakuf razumije u kontekstu savremenih pojmova i komparira sa savremenim iskustavima modernog svijeta. Fondovi, fondacije, zadužbine, udruženja, treći sektor, nevladin sektor, nevladine organizacije i civilno društvo su savremeni pojmovi i ustanove koje korespondiraju u većoj ili manjoj mjeri s pojmom vakufa kako je on koncipiran u šerijatskoj pravnoj nauci i afirmiran kroz bogato muslimansko iskustvo.
Za jednu državu poput naše, koja prolazi period tranzicije s težnjom da se u mentalitetu a time i u praksi realizira ideja građanskog društva i civilne inicijative vrlo je važno da afirmiramo ove ustanove a time i kulturu uvakufljavanja. Vakufi i fondacije u sebi nose ideju da pojedinac ili grupe zainteresiranih lica, okupljenih oko jednog cilja, čine dobro općoj društvenoj zajednici i da na taj načini djeluju u stvaranju jednog kvalitetnijeg, boljeg, humanijeg mjesta za život.
Vakuf jeste vjerska ustanova. Vakif nalazi poticaj za svoj čin u kur'anskim i sunnetskim savjetima, međutim u svome društvenom, civilizacijskom odrazu, ta ideja se ne ralizira jedino i isključivo u usko vjerskim svrhama i ciljevima. Povjesno iskustvo govori da su vakifi uvakufljavali svoja dobra u različite svrhe, prije svih u vjerske a potom, u: edukativne, pa su se iz vakufskih fondova finansirale izgradnje škola, biblioteka ali i njihovo održavanje, zatim, općekorisne, humanitarne, privredne svrhe čime se utjecalo na opći ekonomski standard društva i dr.
Ideja navladinog sektora jeste da se pruži mogućnost civilnoj inicijativi tj. građanima da djeluju u društvu i u najširem smislu pomažu drugima ili potrebnima. Od šezdesetih godina prošlog stoljeća pored političkog i ekonomskog centra društvene moći, javlja se i treći civilni ili nevladin sektor. On je danas toliko važni za jedno društvo i državu da se koncepcija društvene organizacije itekako oslanja na ovaj vid pomoći.
Sve savremen države su zainteresirane da imaju jake fondacije i vakufe koji će svojim radom smanjiti pritisak na državni aparat i državne fondove. Mi smo na početku ideje civilne inicijative i zbog toga nam je ova knjiga važna, jer ideju vakufa dovodi u ovaj vrlo važan kontekst. Nevladin sektor pored pomoći potrebnima pruža priliku građanima i pojedincima da sami djeluju u vlastitoj zajednici i društvu. Vakif se za svoje dobro djelo nada nagradi od Allaha, dž. š., praveći hajrate, dobra, zadužbine i vakufe koji će služiti ljudima da im život bude bolji i da svoje životne ciljeve, na korist društva, uopće ili lakše ostvare.
Zbog svega rečenog, smatram da ova knjiga čitaocima daje jednu cjelovitiju sliku o vakufu, kao instituciji u korist cjelokupnog društva, a ne samo vjerske zajednice, i koju treba afirmirati. Knjiga otvara nove vidike i pruža novu perspektivu jednom širem čitateljskom auditorijumu u društvu koje se tek uči i formira da bude društveno aktivno i odgovorno.
(Mustafa Hasani, „Studija o vakufu i nevladinom sektoru“, Novi Muallim, XII, Sarajevo, 29. ljeto 2011., br. 46, str. 131-132.)